KOPRIVNICU ZAMIJENILI CASTLEGAROM

FOTO Mladi bračni par Jelena i Mario Šipek bolji su život pronašli u Kanadi: Radimo isti posao kao i doma, ovdje smo spajali kraj s krajem, a tamo zaradimo pet puta više, putujemo i još štedimo

Razum i srce je teško pomiriti, a nostalgija je zeznuta stvar. Ali, na kraju dana, mislim da nam je ovo bila najbolja odluka u životu i žao mi je što se na to nismo odlučili ranije. Valjda za neke stvari moraš biti dovoljno zreo, kaže Jelena.

15:00h
0
Jelena i Mario Šipek napustili su Podravinu prije tri godine // Foto: Privatni album

Mladi bračni par Jelena i Mario Šipek, još je jedan u nizu koji je napustio rodnu Podravinu, i to još prije tri godine, te bolji život pronašao u Kanadi, u malenom gradiću koji nosi ime Castlegar, na rijeci Columbiji, okružen planinama. Razloge zašto su otišli te kako je živjeti daleko od Koprivnice, otkrili su nam u našem razgovoru.


Kada ste i zašto odlučili napustiti Koprivnici i bolji život potražiti izvan granica Lijepe naše?

Bila je veljača 2015. godine. Suprug Mario je pretraživao stranice tražeći novi posao jer nije bio zadovoljan. Za privatnika je vozio kamion prevozeći sjeckano drvo i plaća mu je stalno kasnila. Živjeli smo kao podstanari, krpali kraj s krajem i bili u dugovima, a oboje smo bili zaposleni. Tipična Hrvatska priča. I onda, na jednom od portala za oglašavanje poslova skočio je oglas. Pisalo je da Kanada treba vozače kamiona i da poslodavci dolaze u Zagreb tražiti radnike. Mislili smo – hajmo probat! Nemamo ništa za izgubiti. Napisali smo životopis i Mario je nakon telefonskog razgovora u kojem su na brzinu provjerili njegov engleski dobio termin za intervju. Išla sam s njim. U hotelu je bilo Srba, Makedonaca, Bosanaca, Hrvata. Nakon kratkog predstavljanja dvaju poslodavaca koji su pričali o sebi i načinu na koji rade, znala sam da je to sudbina – jedna od tvrtki se bavi istim poslom koji Mario radi u HR – prijevoz rasutog sjeckanog drva. Firma je obiteljska i vode je dva brata. Mario je obavio razgovor s obje firme i obje su bile zainteresirane za njega. Odluka je bila na nama. Alberta ili Britanska Kolumbija. Odlučili smo se za BC. Nakon toga – čekaona. Poslodavci su trebali ishoditi LMIA, Labour Market Impact Assessment od kanadske Vlade. Ta procjena tržišta rada im dozvoljava da zaposle stranog radnika. U lipnju su konačno javili da je procjena stigla i da se počnemo spremati. Predložili su nam koju svotu novaca uzeti sa sobom za prvih mjesec dana života odnosno 3800 kanadskih dolara ,a to je oko 18.000 kuna. Prvo je trebao završiti školu planinske vožnje koja je koštala oko 16.000 kuna, a platili smo je sami. Mario je dao otkaz, spakirali smo ga najbolje što smo mogli i znali i ispratili ga u daleki svijet, 8000 kilometara daleko. Prvih par dana nakon njegovog odlaska mi je bilo najgore. Samo ga odjednom nije bilo… Marija je čekala imigracija u Calgaryju i dobivanje radne dozvole, polaganje kanadskog vozačkog ispita, traženje stana, kupnja auta. Sve od nule. Nismo imali ni žlicu. Samo svaki po kufer odjeće, uspomena i nada. Za njim sam došla dva i pol mjeseca kasnije. U međuvremenu, Mario je uselio u stan u kojem smo i sad, dvosoban s velikim dvorištem. U početku smo imali cimera iz Varaždina, koji je u Kanadu došao na isti način, u isto vrijeme. Dobro su se našli i pomagali jedan drugome. Ono što nije znao jedan – znao je drugi. Skupa su prebrodili prve teške dane i stali na noge.

Zimski dan u Castlegaru // Foto: Privatna arhiva

Kako izgleda radni dan tvojeg supruga Marija, kakvi su uvjeti u kojima radi?

Mario vozi kamion od 46.5 tona. Do parkinga na kojem mu je kamion, ima dva kilometra.  Vozi 10  do 12 sati dnevno, od ponedjeljka do petka. Kamiondžija u Kanadi legalno može raditi do 70 sati tjedno, ovisno o njegovim turama. Mi smo jako blizu američke granice i on svaki dan vozi za SAD. Kanada – SAD – Kanada. Svaki dan ode u SAD i svaki dan nakon smjene parkira na isto mjesto na kojem je počeo dan. Vozi sjeckano drvo, a drvna industrija je jaka i bogata, posla ima uvijek. Na poslu ga jako cijene i vole jer je vrijedan čovjek koji uvijek svima pomogne i uvijek korektno obavi svoj posao. Dok ga zovu s posla, oslovljavaju ga sa Sir. Mario. Znaju mu ponuditi ekstra dan (subotu) ako si želi zaraditi više novaca, ali ako misli da je preumoran ili jednostavno dan hoće provesti sa mnom, ostane doma. Jako im je bitan safety. Safety glasses, safety steel toe cap shoes, edukacije o safety pravilima su dvaput godišnje. Kamioni koje voze nisu stariji od dvije godine, a često ih mijenjaju jer kamioni rade 24 sata dnevno, pet dana u tjednu. Jedan kamion dijele dva vozača. Kilometraže se na taj način brzo naberu. Opasno je. živimo u planinama, to su divljine. Neki dijelovi ceste nemaju ni signal za mobitel. Dok padne snijeg, ne gine mu stavljanje lanaca na pogonske kotače kamiona usred noći na vrhu planine (za svako stavljanje lanaca je dodatno plaćen). Mrkli mrak. Divlje životinje. Grizliji, vukovi, planinske pume, sobovi, losovi, srne, hladnoća… Zime su opasne. Čovjek treba biti odgovoran, koncentriran i ozbiljan. Plaća mu je pet puta veća nego u HR, i što je najvažnije – redovita. Bitno je naglasiti da je u HR radio isti posao – prijevoz drvne sječke, vožnja preko granice – samo što nije svaki dan bio doma i nije se susretao s takvim zimskim uvjetima. No plaća u Kanadi je doslovno u minutu i nikad nije kasnila. Poslodavci cijene marljivost i prije svega – profesionalnost. Ako hoćeš raditi na praznik, možeš. Zabrana za kamione radi praznika ne postoji. Primjer, sad je bio Canada Day, za koji je Mario plaćen i ako ostane doma, ali on je otišao raditi da zaradi duplo. Ako je zbog kvara kamiona ili kašnjenja tereta zapeo i ne može se vratiti doma, firma plaća hotel.

Osvjezenje u centru Vancouvera, Lennox Pub //Foto: Privatna arhiva

Jelena, kako si se ti snašla, uspjela izboriti radnu dozvolu, kako si zadovoljna s poslom? 

Godinu dana nakon dolaska uspjela sam izboriti radnu dozvolu. Nakon što smo prošli prvu fazu apliciranja za trajno boravište, stekla sam pravo na rad. Nakon tri mjeseca čekanja, primili su me u državni dućan koji prodaje alkohol. Imaju dobre uvjete, a i dućan je 20 metara od našeg stana. Ispočetka su me uzeli na pola radnog vremena. Nakon odrađenog prvog mjeseca, ponudili su mi produženje ugovora jer su bili jako zadovoljni mojim radom, iako realno potrebe za još jednom radnicom nije bilo. Dok je bilo više posla, radila sam punu satnicu, koja je 35 sati tjedno. Kad baš i nije bilo posla, onda sam radila po 15 sati tjedno. Sad sam već tamo dovoljno dugo pa sam se popela malo više na ljestvici i imam punu satnicu svaki tjedan, a znam biti i menadžer u smjeni. Onda je na meni više odgovornosti, ali sam za menadžerske smjene i rad popodne i više plaćena. Slobodno dobijem dva dana u tjednu. Ako se dogodi da nema tko, pa moram odraditi tjedan koji je dulji od 35 sati, svi prekovremeni su mi plaćeni duplo. Moja plaća je skoro pet puta veća nego u HR, a ne radim kao mazga. Nema mijenjanja cijena svaki dan, nema preslagivanja dućana svaki dan, šef me pusti da sama radim što hoću i kako hoću 80 posto vremena. Kaže mi da on zna da radim i da napravim kako mislim da je najbolje. I uvijek se sve napravi jer su ljudi zadovoljni i stalo im je do posla i do toga da posao bude napravljen kako treba. Sad zapravo vidim da smo u Europi pokušali prisvojiti američki sistem rada, ali ne na uspješan način. Previše je posla na premalo radnika. Poslodavac mi je platio tečaj o poznavanju vina i drugi alkoholnih pića. Tako imam više samopouzdanja kad ljudima moram preporučiti koje vino odabrati. Prije nego sam počela raditi kao državni službenik, morala sam ići na sud dati prisegu da ću svoju dužnost obavljati u interesu javnosti. Neki sam dan bila na edukaciji koja se zove Respect Matters, na antibullying radionici. Pomaže ljudima da budu tolerantniji, da bolje komuniciraju, da izraze svoje mišljenje i obrane se od maltretiranja bilo kolega, bilo kupaca i na kraju – da naprave dobru atmosferu na poslu gdje će svima biti ugodno raditi. Mi inače nemamo završene fakultete, znači da smo oboje SSS. Mario i ja radimo na istim poslovima kao što smo u Koprivnici, a prihodi su nam skoro pet puta veći, no ne i rashodi. Više toga si možemo priuštiti i ne da više ne plaćamo kamate na iskorištene minuse, mi još i štedimo.

Pearl Harbour zaljev // Foto. Privatna arhiva

Zašto ste baš Castlegar odabrali kao mjesto za život?

Ma grad je odabrao nas. Marijev posao koji je on dobio prije nego smo došli u Kanadu je bio u Kootenay regiji. Nakon tri godine ovdje, stekli smo prijatelje, udomaćili se, ljudi su se potrudili zapamtiti nam imena i na ulici nas pozdravljaju oslovljavajući nas imenom. Toplo nam je oko srca zbog toga, Castlegar nas je prihvatio i omogućio nam da ostvarimo svaku namjeru. Grad ima manje od 10.000 stanovnika i iskreno, zna biti dosadan. Nema središnjeg trga da se prošeće, vrijeme provodiš šetajući po planinskim puteljcima, ali nikud bez spreja za medvjede… Ima kino, bazene, par osnovnih škola i jednu srednju te fakultet, sve što treba za svakodnevni život. No, fali mu raznolikosti u shoppingu i raznolikosti u ponudi kulturnog sadržaja. Jedino gdje se u Castlegaru vidi raznolikost su restorani. Ipak, grad nudi sigurnost, stabilnost te odličan promet jer nema gužvi. Uz to, lagodan je svakodnevni život, a ima planinski zrak i prirodu kakva se viđa po razglednicama. Ljudi nisu mrzovoljni i otuđeni kao u velikim gradovima, ne gledaju kroz tebe, nego u tebe i kad se smiješe – to je iskreno. Ako usporedite stanarinu u RH i u Kanadi, kanadska je skupa. Mi stan plaćamo 880 kanadskih dolara, odnosno oko 4200 kuna, što je za Kanadu zapravo malo. U Vancouveru, stan duplo manji od ovoga koji mi sad imamo košta oko sedam tisuća kuna. Imamo stabilne poslove i financijsku jednadžbu koja nam odgovara. Zašto mijenjati nešto što funkcionira? Nakon svih mjesečnih troškova, mi svaki mjesec sa strane stavimo jednu iznadprosječnu hrvatsku plaću. Za godinu dana u Kanadi s jednom smo plaćom uspjeli zatvoriti sva dugovanja po karticama koja smo ostavili doma, a bilo ih je…

Na Havajiima // Foto: Privatna arhiva

Koje ste zahtjeve morali ispuniti da bi dobili stalno prebivalište u Kanadi?

To je nešto što svaki useljenik u Kanadu treba riješiti ako želi ostati. Ako iselite, primjerice, u Njemačku, o tome kao građanin EU ne morate brinuti. No u Kanadi se trebate za to boriti.

Ako nemate tu dozvolu, nakon isticanja radne dozvole morate van iz države ili pokušati izboriti novu radnu dozvolu. Ako riješite PR, njihov ste rezident na neodređeno i možete živjeti, raditi, studirati… Nakon što u Kanadi provedete tri godine kao PR-ovac, ako želite, možete zatražiti kanadsko državljanstvo, kanadsku putovnicu koja je zaista jedna od najcjenjenijih putovnica na svijetu. Jer Kanada ima jako dobre odnose s ostatkom svijeta i zbog toga je velik broj zemalja za koje Kanađani za ulazak trebaju samo putovnicu, ne i turističku vizu. Koja je razlika između PR-a i kanadskog državljanstva? PR-ovac ne može glasati na izborima i odlučivati o političkoj sudbini zemlje. Mario je pri ulasku u zemlju dobio radnu dozvolu na dvije godine i u tom periodu smo trebali riješiti barem polovicu aplikacije. Kanada ima puno programa preko kojih možete doci do svog PR statusa. Express Entry, Caregiver program, PNP program, a ovisno o vašem poslu i kvalifikacijama, birate program preko kojeg možete doci do PR-a. Mi smo išli preko PNP programa, tj. preko provincijske nominacije. Mario je prvo trebao devet mjeseci raditi za BC poslodavca. Bilo je tu još uvjeta koji su se trebali poklopiti (lokacija poslodavca, broj zaposlenih u firmi, visina plaće, Marijeva škola, iskustvo u takvoj vrsti posla) Sve te stavke se boduju i povećavaju vam šanse za dobivanje nominacije. Nakon devet mjeseci rada, ispunili smo aplikaciju i priložili sve potrebne dokumente. Na nominaciju za PR od strane provincije Britanske Kolumbije čekali smo još dodatna tri mjeseca. Ta nam je nominacija bila potrebna da na federalnoj razini apliciramo za PR. Aplikaciju za PR s provincijskom nominacijom poslali smo u listopadu 2016. godine.  Trenutno vrijeme obrade PR aplikacije tim putem kojim smo mi išli je 18 mjeseci, ne računajući prijašnjih 12. PR nam je odobren u ožujku 2018. Mi smo svoju aplikaciju radili sami, bez pomoći odvjetnika, prošli smo ispite iz engleskog, liječničke preglede i bili pedantni te strpljivi. Administracija zna biti komplicirana i skupa. Ima sivih zona i puno toga o čemu treba voditi brigu, ali vrijedno je. Ja sam toliko toga pročitala da se osjećam kao da sam završila školu za imigracijskog savjetnika.

Kako provodite svoje slobodno vrijeme, jeste li sklopili prijateljstva, s kime se družite?

Družimo se s Kanađanima. Stekli smo prijatelje na poslu i družimo se uglavnom uz roštilj,  Marijevom smo kolegi bili na vjenčanju. Ta nas je obitelj prihvatila kao svoje, zajedno obilježimo Božić, Dan zahvalnosti ili Canada Day. Vole francusku salatu, klipiće, mađaricu i ledeno nebo. Maštamo da jedne godine svi zajedno dođemo u Koprivnicu za vrijeme Renesansnog festivala. Oni bi jako htjeli vidjeti odakle smo mi. Moja kolegica s posla udana je za Talijana, a njena svekrva ju je naučila kuhati po europski pa stalno razmjenjujemo recepte. Našli smo i Hrvaticu koja je s 10 godina doselila u Toronto s obitelji i kasnije se udala za Austrijanca. Žive u Nelsonu, 40 kilometara od nas i oni su naša europska oaza usred zapadnog svijeta, a i mi smo njihova. Ljudi znaju odakle sam i na mojem poslu zajedno komentiramo dosadašnji uspjeh naše nogometne reprezentacije na svjetskom prvenstvu u nogometu. Jedan Portugalac je nakon ispadanja Portugala odlučio nastaviti navijati za Hrvatsku. Nijemac mi je priznao da nas se boje još od 1998. Ponekad odemo na kayaking na Kootenay Lake, a zimi često odemo na večeru ili u kino. Postoje termalne kupelji još od doba Indijanaca i špilje s ljekovitim vodama unutar kojih su odmarali poslije borbe i liječili rane. Pravi je doživljaj sjediti u takvoj špilji kad je vani snijeg i par stupnjeva. Ako nam se dogodi da smo oboje slobodni za vikend, odemo u prvi veći grad pa obnovimo garderobu i isprobamo novi restoran. Udaljenost prima nove, smanjene razmjere. U kolovozu idemo na glazbeni festival u SAD, preko granice. Svira ZZ Top. Preko granice u SAD je kao da idemo u Mađarsku. Ljudi vole vrtlariti, vole planinariti i putovati, a ljeti se čamcima, gliserima i skuterima voze po jezeru, dok zimi po planını jurcaju snowmobileima. Puno rade, ali onaj koji radi, taj i ima. Ne razmišljaju hoće li ove godine imati novaca za more. Razmišljaju hoće li ići u Meksiko ili pak na Kubu. Mi smo bili na Havajima. Bili smo u New Yorku. I pritom nismo ostali dužni banki ni centa.

Kakve su cijene u Kanadi, kada ih usporedite s onima u Hrvatskoj?

Pekarski proizvodi se kupuju uglavnom u dućanima i većina njih je polusmrznuta, izuzev kruha. Ali kraj nas ima prava pekara koju drži jedna Njemačka obitelj. Ručno rađen kruh, ručno rađena slatka i slana peciva, espresso organska kava, organski čajevi. Šarmantan bakery/cafe. Tamo je kruh četiri kanadska dolara, što je oko 19 kuna. Ručno rađeni pekarski proizvodi koštaju, ali se i cijene. Dućani špecerajem ne smiju držati alkohol. Primjerice, limenka pive od 500 ml je u prosjeku 2,5 kanadskih dolara što je oko 12 kuna. Cigarete i alkohol su luksuz i na njih se plaća veći porez, nego na osnovne prehrambene namirnice. Računi za internet i mobitele su visoki, uspoređujući s hrvatskim. Naš mjesečni račun za dva mobitela na pretplatu iznosi 220 kanadskih dolara (oko 1000 kuna). Kabelsku i internet plaćamo 135 kanadskih dolara (oko 650 kuna). TV baš i ne gledamo, osim vijesti jer nam je zanimljivije da sami biramo sadržaj na internetu. Kila banana je, preračunato u kune, oko osam kuna. Jabuke su oko 16 kuna, rajčice 17 kuna, glavica salate je oko šest kuna. Litra mlijeka košta 10 kuna, a štruca kruha oko devet kuna. Moje je mišljenje da su im mliječni proizvodi skuplji, a lošiji. Mlijeko je u redu, isto kao i vrhnje. Svježi punomasni kravlji sir je pak nemoguće naći, a majoneza im ne valja. Činjenica da ne stoji u hladnjaku, nego na polici sve govori.

Times Square, NY // Foto: Privatna arhiva

Koliko često dolazite u svoju Koprivnicu, nedostaje li vam?

Nedostaje nam obitelj. Hvala Bogu na Viberu i Skypeu. Pokoji prehrambeni proizvod, Čokolino i Linoladu kupim u Vancouveru. Gledamo da dođemo barem svake druge godine, ako ne i svake. Fali nam obitelj, ali stvarno se često čujemo s njima i uvijek smo u toku. To nam puno olakšava situaciju i činjenicu da smo stvarno vraški daleko. Naš je život sad u Kanadi, tu je naša rutina, naši poslovi i naši planovi. Ovdje smo si stvorili dom. Ipak, naravno da se često svega i svih sjetimo. Bivših radnih i školskih kolega, nećaka, teta, sestrični, roditelja, prijatelja… Svih. Maštamo da obitelji dođu k nama. Bilo bi nam jako drago da im svima možemo pokazati gdje smo i što smo postigli. Dok vozim i gledam te silne planine i jezera, često se sjetim svoje sestre i maštam da sjedi kraj mene u autu kad zajedno pojačavamo omiljene pjesme na radiju i divimo se pejzažu. Razum i srce je teško pomiriti, a nostalgija je zeznuta stvar. Ali, na kraju dana, mislim da nam je ovo bila najbolja odluka u životu i žao mi je što se na to nismo odlučili ranije. Valjda za neke stvari moraš biti dovoljno zreo.

Waikiki // Foto: Privatna arhiva

S obzirom na to da ste već dulje u Kanadi i skupili ste iskustvo, koji bi savjet dali onima koji žele napustiti svoj rodni kraj?

Važno je postaviti si cilj i imati realna očekivanja. Dobro se informirati te svoje planove i očekivanja tome prilagoditi. Ako se dobro informirate, onda ćete znati sto očekivati. Ima ljudi koji se spreme i ne shvaćaju koliki trud treba uložiti u papire, koliko je jezik bitan, koliko je bitno pripremiti se, prilagoditi se. I onda takvi neinformirani nalete na prepreku i vrate se doma govoreći da se vani ne može uspjeti. Ništa ne ide preko noći. Treba motivacije. Nama je motivacija bila činjenica da mi u tri godine zajedničkog života u HR nismo postigli ništa i nismo vidjeli svjetlo na kraju tunela. Treba i rada i truda i strpljenja i vjere. Sve ovo mi ne bi izdržali bez potpore obitelji, pogotovo moje mame. Ona je uvijek imala vremena saslušati moje dileme, brige i pitanja. Ne bi mogli ni jedno bez drugog. Jedno drugo guramo i tješimo dok nam je teško. A dok nam je dobro, Bogu zahvaljujemo i sami sebe pitamo kud nas je to život odveo… Prije svega, mi smo zahvalni. Jer, ako si sam pomogneš, i Bog će ti pomoći. Sreća prati hrabre.

Waikiki // Foto: Privatna arhiva
Rupe od metaka prilikom napada Japanaca na Pearl Harbour // Foto: Privatna arhiva
Sjeverna obala otoka Oahu // Foto: Privatna arhiva
Snježna idila u Castlegaru // Foto: Privatna arhiva
Snijeg u njihovom dvorištu // Foto: Privatna arhiva
Posjet Vancouveru // Foto: Privatna arhiva
Uživancija na večeri uz koktel // Foto: Privatna arhiva
Vijetnamska kuhinja // Foto: Privatna arhiva
Lijepa Jelena uživa u Kanadi // Foto: Privatna arhiva

čitam...