U Novom Virju, naselju smještenom uz sam tok Drave nadomak Mađarske, nalazi se poljoprivredno gospodarstvo mljekara Željka Turčića. Željko, zajedno sa sinom Marijanom, još od 60-ih godina prošlog stoljeća, kada je započeo organizirani otkup mlijeka, nastavlja obiteljsku tradiciju bavljenja proizvodnjom mlijeka i mesa na svom imanju.
Danas drži otprilike 120 krava i junadi, a u posjedu ima skoro 10 hektara livade. Trenutno vrše sjenažu, odnosno konzerviraju travu, a na 90 hektara uređenih i obrađenih poljoprivrednih površina, polovica je zasijana kukuruzom, uzgaja još ječam, pšenicu i djetelinu lucerku kojima hrani stoku. Godišnje proizvede 250.000 litara mlijeka, otprilike 20 do 25.000 litara mjesečno.
– U počecima nismo proizvodili velike količine mlijeka, a mlijeko se skupljalo u mljekari. Kasnije su sabirnicu zatvorili, pa smo morali uzeti zemlju u najam ili smo kupili poljoprivredno zemljište. Zemlja na kojoj se proizvodi hrana je važna, jer kvaliteta mlijeka dolazi upravo s njive. Sada je i vrijeme siliranja kukuruza jer u intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji i hranidbi goveda kukuruzna silaža je dragocjena krma. Zatim kreće priprema kombajna za žetvu, a počet će i jesensko oranje za proljetne kulture. Danas svaku kunu ulažem u kupnju zemlje, kupujem je od ljudi koji se ne bave poljoprivredom – priča Željko.
Kako je stočarstvo jedna od najzahtjevnijih poljoprivrednih grana, tako su se prije nekoliko godina mljekari u županiji udružili jer su bili nezadovoljni otkupnom cijenom mlijeka i velikim troškovima, a uz to su htjeli postići konkurentnu i kvalitetnu proizvodnju mlijeka za svakog člana pojedinačno. Željko je predsjednik te proizvođačke organizacije mljekara pod nazivom Drava-Sava, a okuplja njih 200-tinjak s područja Koprivničko-križevačke i Virovitičko-podravske županije.
– U našoj županiji ima nas stotinjak, a veliki je problem jer je mljekarstvo u prilično nepovoljnom položaju i nikako ne možemo napraviti ugovore s našom mliječnom industrijom. Trenutna otkupna cijena mlijeka je 2,50 kune po litri, što još uvijek nije cijena s kojom se možemo pokriti jer da bismo postigli kvalitetu, moramo ulagati, a onda su i troškovi veliki. Najveći trošak u proizvodnji mlijeka je hrana – kaže.
Otkup mlijeka organizira se kroz grupna sabirna mjesta. Broj sabirnih mjesta ovisi o učestalosti otkupa, udaljenosti domaćinstva i osiguravanju stalne dnevne količine mlijeka. Broj isporučitelja mlijeka se, kaže Željko, godinama smanjivao, što povlači i pad proizvodnje mlijeka.
– Dukat i Vindija otkupljuju mlijeko od svojih kooperanata i imaju najveći udio na tržištu. Našim proizvođačima ne daju nikakve pogodnosti, već samo svojim kooperantima i to kroz kompenzacije u, primjerice, folijama, dezinfekcijskim sredstvima… Njihov uvjet je da mi sami od svojih članova proizvođača sabiremo mlijeko na jednom mjestu i da to tada prodajemo njima. A dnevno treba proizvesti oko 1000 litara da bismo mogli pregovarati s mliječnom industrijom. To nam je nedohvatno, jer nas je malo i teško skupimo dostatnu količinu – nezadovoljno govori Željko.
Mlijeko mu otkupljuje i prerađuje mljekara EURO-MILK, a tovnu junad ustupljuje mesarskom obrtu Žeželić u Rijeci ili klaonici Martinjak, nedaleko od Svetog Ivana Zeline.
U nas se ne proizvodi dovoljno mlijeka za potrebe ljudi i situacija je, kaže, zabrinjavajuća. Istovremeno raste uvoz mlijeka iz Slovenije i Mađarske, jer se gube domaće krave.
– Ljudi su zatvorili svoja poljoprivredna gospodarstva i prodali krave, a mladi interes za proizvodnjom nemaju, sigurno se nitko toga neće primiti. To je posao koji se radi svaki dan, bez praznika i nedjelja, nema nikoga da vas zamijeni. Ja cijeli život hranim krave i brigujem to – priča.
U Austriji su, primjerice, opstali oni koji su imali nasljedstva i modernizirali se, odnosno nabavili robote za mužnju. To se očekuje i kod nas jer bavljenje mljekarstvom je zahtjevan posao i, kaže, nestat će svi oni koji nemaju perspektivu u proizvodnji mlijeka.
– Imam dojam da se kod nas radi na tome da se mljekarstvo uništi, mlijeko iz uvoza je puno lošije kvalitete te kao takvo ruši cijenu domaćeg mlijeka. Ako se dogodi da nestanu hrvatski proizvođači mlijeka, tada mlijeko koje kupujemo u trgovinama bude duplo skuplje – ističe moguću prognozu.
Vrijeme koronakrize, kaže, iako je za poljoprivrednike trajalo tek mjesec dana, otkupnu cijenu mlijeka snizilo je za 10 lipa.
– Vjerujem da će se zahvaljujući današnjoj situaciji osvijestiti problem naše nedostatnosti proizvodnje mlijeka te da će se nekako zaustaviti negativni trendovi u mljekarstvu – kaže.
Bez potpora na tržištu poljoprivrednicima ne bi bilo moguće poslovati. Razvoja bez ulaganja u proširenje i modernizaciju proizvodnje, kaže, nema. Stočarima pomaže država, ali i Županija subvencijama. Dobrodošla je i financijska pomoć Europske unije kroz mjere Programa ruralnog razvoja.
– Dobili smo 400 kuna poticaja za krave u proizvodnji mlijeka, a 700 kuna za krave dojilje. Jedna prikolica u mome dvorištu stoji 300.000 kuna. Investiranje je zahtjevno i da nema europskih sredstava, vjerojatno bi se rijetki bavili proizvodnjom, tako da novac koristim za nabavku mehanizacije, ali i za ulaganja u razne aktivnosti na svom imanju – ističe.
Željko kaže da je u životu i poslu prebrodio i najteže dane, jer o njima nije razmišljao. Njegova agilnost, vedar duh i ljubav prema životinjama vodila ga je naprijed. Uskoro će u mirovinu, a najviše ga raduje što sin Marijan cijeni i voli raditi na poljoprivrednom imanju pa je tako izrazio želju da nastavi obiteljsku tradiciju bavljenja proizvodnjom mlijeka kako bi razvijao obiteljsko gospodarstvo koje, zahvaljujući ovom vrijednom mljekaru, ima perspektivnu budućnost.
