Uz redovan posao, Slavko Šporer i njegova obitelj 2000. godine krenuli su u priču s jabukama. Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo u Križevcima isprva je imalo jedan hektar, za probu, kaže nam Slavko, na kojemu su rasle sorte Jonagold, Idared i Granny Smith. Osam godina kasnije dodali su još jedan, a 2016. gospodarstvo povećali na današnjih 5,5 hektara, odnosno 16 tisuća stabala podijeljenih na tri lokacije udaljene par stotina metara s raznim sortama: Gala, Jonagold, Idared, Granny Smith ili Fuji.
– Inače sam vinogradar, nisam voćar. Pokazalo se kako bismo mogli zaraditi, pa smo povećali. Iako, i dalje smo mali – kaže Šporer koji sa sestrom Željkom surađuje u sklopu zadruge te nude i božićna drvca i rezano cvijeće.
U dobrim, vremenskim povoljnim godinama, s njihova OPG-a izlazi 220 tona jabuka. Posljednje tri sezone, nažalost, tu brojku mogu prekrižiti. Razlog je njihov možda i glavni neprijatelj – mraz. Dan prije no što smo ih posjetili nedaleko od prigorskoga grada, na njihovoj zemlji bili su predstavnici osiguranja koji su, prema Šporerovim riječima, utvrdili štetu od 60 posto. Propalo je više od pola uroda.
– Isto se dogodilo s uvoznom jabukom iz Poljske. Prinosi su manji, u pitanju je i kvaliteta jer je jabuka namrzla. No, možemo ih prodati jer je uvozna jabuka jedina konkurencija – kaže Šporer.
– Osiguranje će pokriti štetu, ali ne možete tako živjeti – dodaje.
Tko su bolji berači, muškarci ili žene?
Bavljenjem jabukama nećete se obogatiti, već preživjeti, napominje. Bez obzira na sortu, prvu klasu prodaju po pet kuna, a drugu po tri. U usporedbi s mračnim godinama, kada je kilogram zbog uvoza išao za 1,80 kuna, spomenute su cifre solidne, mogu se pokriti.
– Kupci čitaju deklaracije, prepoznaju domaću jabuku, znaju koja je stara, koja je iz hladnjače. Sve je došlo na svoje. Najbolje je, kako se veli, kupiti jabuku od susjeda. Naša će danas biti ubrana, a sutra na polici trgovine. Uvozna to ne može – govori Šporer koji 80 posto uroda prodaje KTC-u, a ostalo na kućnome pragu, pa su tako ljudi baš u trenutku našega posjeta par kašeta slatkoga voća spremili u svoj prtljažnik.
Mnogo puta opjevana tema nedostatka berača aktualna je i u njihovu slučaju. Iako svjestan kako iznos nije osobito velik, Šporer kaže kako je 30 kuna po satu najviše što može ponuditi. Čini se kako mnogima to nije dovoljno. Ali, srećom, obiteljska povezanost znači brojnost. Tako pravi tim uz Slavka i sestru Željku, između ostalih, čine supruga Katica, sinovi Marko i Matija, kao i nećaci Toni i Martin. Bez sloge nema ništa, reći će.
– Žene! – odgovara Šporer na pitanje tko su bolji berači, objasnivši potom zašto.
– Jabuku treba znati ubrati. Žene imaju nježnije ruke. Ako je malo pritisneš, odmah se vidi. Zlatni delišes je najosjetljivija sorta – pojasnio nam je uz smijeh.
Pokušat će s ekološkom proizvodnjom
Ušli su u treće desetljeće bavljenja jabukama. Nagodinu će ići na tolerantne sorte na jednome hektaru. Bit će to ekološka proizvodnja, opet za probu. Ipak, misli kako cijena neće biti puno drugačija jer tržište nije došlo ipak do te razine osviještenosti u kontekstu ekoloških proizvoda.
– Na raspolaganju imamo još tri hektara. Sinovi imaju volju raditi, naslijedit će posao, a tu su i nećaci – gleda Slavko u budućnost.
Njihovi su voćnjaci pod mrežom te imaju navodnjavanje. Plan je uvesti i antifrost, tehnologiju za zaštitu od mraza, a usto je napisan projekt te predana dokumentacija za europska financijska sredstva, odnosno postavljanje solarnih ploča na krovište kako bi imali obnovljiv izvor energije.
Sve što rade, rade dugoročno.
