Jedna kuća usred Đurđevca skriva tajne Podravine stare nekoliko stoljeća. Kao da uđete u vremenski stroj, pred vama će se otvoriti svijet nekih prošlih vremena – predmeti, fotografije, dokumenti, oružje, kuhinjski pribor, sve što je gradilo svakodnevicu ovoga kraja stotinama godina.
I ne, nije riječ o muzeju. Radi se o kući Matije Vogrinčića, 26-godišnjeg strastvenog kolekcionara koji je dosad uspio skupiti tisuće i tisuće rijetkih povijesnih svjedočanstava. Iako još vrlo mlad, uspio je stvoriti impresivnu zbirku, a sve je počelo još kada je bio u 5. razredu osnovne škole.
– Nikada me nisu previše zanimale moderne stvari. Drugi su svoj novac potrošili na PlayStation ili nešto slično, a ja sam radije išao na neko sajmište tražiti starine – prisjeća se Matija.
Njegova kolekcija orijentirana je oko predmeta koji potječu iz đurđevačke ili koprivničke Podravine. Kako kaže, iznimno je vezan za svoj kraj, od malih nogu nastupa na Picokijadi, član je Matice hrvatske i obožava proučavati povijest svog kraja. Tako je polako počeo skupljati ono što su koristile naše bake i djedovi. Obilazio je susjede, prekapao po njihovim tavanima i podrumima, svaki ponedjeljak išao na koprivničko sajmište, kupovao na aukcijama i a njegova kolekcija širila se sve više i više.
Kako kaže, nemoguće je iz tisuća predmeta odabrati neki najdraži, no jedan od najzanimljivijih svakako je specifična topovska kugla.
– Ova topovska kugla ispaljena je na tursku vojsku kada su napadali Đurđevac, u 16. stoljeću. Ona je slučajno bila pronađena i uspjeli smo je spasiti, skoro se dogodilo da bude bačena – priča nam naš kolekcionar.
Starine se često skrivaju na najneočekivanijim mjestima, a potrebno je imati izvježbano oko da bi se one uočile i spasile. Matija Vogrinčić svakako ga ima.
– Imam jednu sablju s kojom je čovjek doma podupirao vrata, bila je zabijena u zemlju. Nekoliko bajuneta koje imam ljudi su gotovo uništili jer su ih brusili i koristili za kolinje. Jedna sablja je bila samo bačena u sijeno, a kada sam je htio kupiti, čovjek mi je govorio kako mi ne želi prodati jer ima sentimentalnu vrijednost za njega. Dogodi se da ljudi zbilja ne znaju kakve vrijedne stvari imaju. Treba imati dobro oko za to. Netko će proći sto puta pokraj neke vrednote koja je skrivena u hrpi gluposti i smeća na sajmištu i neće je vidjeti, ali ja je mogu odmah spaziti – uvjeren je Vogrinčić.
Daleko od toga da je to jedina stvar vrijedna pozornosti. Kamo god se okrenuli u njegovoj kući, ugledate nešto što zapne za oko, bila to kolekcija od nekoliko desetaka bajuneta, stari mlinac za kavu, jedan od prvih fotoaparata u Đurđevcu, stari pištolji, porculansko posuđe…
– Tu su kacige iz Prvog i Drugog svjetskog rata, ovaj ormarić pun je starih šivenih ručnika… Ovo je kolekcija zvonaca, neka su bila za krave, a nekima su se dozivale sluge… Imam i prvu poznatu fotografiju đurđevačkog vatrogasnog društva, ovdje je puna polica molitvenika, neki su iz 19. stoljeća, tu je austrougarski ‘tesak’ koji je vojska koristila za sječu šikare, nešto kao mačeta, ćup za čuvanje masti… – provodi nas kroz kuću i pokazuje naizgled beskrajan niz fascinantnih predmeta.
Posjeduje i predmete koji su mu predani obiteljskim nasljeđem, a oni su mu jedni od najdražih.
– Nekada su u Podravini postojali rudnici, a moj pradjed bio je rudar. To je njegova karabitna lampu koja im je služila za osvjetljavanje podzemlja – pokazuje nam djelić povijesti podravskog rudarstva.
Nije ni čudo što ga mnogi zato kontaktiraju kada im treba nešto vezano za povijest Podravine, a on uvijek rado pomogne, pokaže ili poduči.
– Imao sam nekoliko izložbi, a ljudi uvijek jako dobro reagiraju. Radili smo izložbu molitvenika i mnogi su bili začuđeni nekim imenima svećenika s ovog područja za koje nikada prije nisu ni čuli. Znao sam pomagati i kada je nekome trebala građa za radove, primjerice za diplomski rad. Jedna prijateljica diplomirala je uz pomoć fotografija i dokumenata koje sam joj dao i koje je priložila u radu, profesori su bili fascinirani jer nikada prije nisu vidjeli tu građu – uz smijeh će on.
Iako je velika većina kolekcije iz Podravine, i ona mu sve više postaje pretijesna pa u zbirku uključuje i razne predmete iz cijeloga svijeta, poput novčanica iz Zaira u svom albumu do švedske bajunete i indijske svečane sablje u vojnoj zbirci.
No, sve to što je dosad skupio zapravo potječe od jednog jedinog uzroka – ljubavi prema Podravini. Što se njega tiče, nikad neće moći živjeti nigdje drugdje.
– Jako sam vezan za ovaj kraj, jednostavno ga previše volim. Ne znam što bih napravio da se moram odseliti negdje drugdje, ne mogu to ni zamisliti, mislim da bih umro – zaključuje mladi kolekcionar.
Dok odlazimo iz njegove riznice starina, ne možemo se ne zapitati što će za 100-200 godina budući kolekcionari moći skupljati iz Podravine našega vremena i hoće li uopće ostati išta iza nas za neke nove entuzijaste poput Matije Vogrinčića.
