Međunarodni dan starijih osoba obilježava se danas, 1. listopada, a mi smo tim povodom posjetili aktivnog ludbreškog umirovljenika Petra Smolčića (80), ni ne sluteći da će mu to subotnje prijepodne navratiti na čašicu rakije i razgovora Gabrijel Nofta (95), najstariji živući rođeni Ludbrežanin.
Bila je to i prekrasna prilika da saznamo kako dvojica prijatelja provode svoje umirovljeničke dane.
Gabrijel, odnosno Gabrek, kako ga inače u Ludbregu zovu, svoj je radni vijek proveo u civilnom sektoru policijske obavještajne službe, a Petar je na ludbreškom komitetu bio zadužen za rad s ljudima. Ističu da su ponosni na svoj doprinos životu grada, od djelovanja u Udruzi antifašističkih boraca do humanitarnog rada i vođenja Crvenog križa.
– Relativno se dobro osjećam, doktora nisam posjetio nekih pet, šest godina. Jedem i pijem sve, i još volim pogledati lijepe žene. Sigurno je za to zaslužna genetika, jer je moja baka živjela preko 100 godina. Puno sam slušao našeg znanstvenika Radmana i dosta toga prihvatio i primjenjujem. Čovjek ne smije ni u čemu biti hoch, mora biti suzdržljiv. Treba biti umjeren i u veselju i u tuzi… – otkrio nam je Gabrek “tajnu” svoje dugovječnosti.
Kaže da se za vrijeme i poslije svjetskih ratova teško živjelo, a volju za životom davala mu je ljubav prema prirodi.
– Išao sam često u ribolov, hodao šumom, a vinograd sam obrađivao 60 godina, to me održalo, tako da sam lakše prebrodio životne nedaće. Volio sam ići u kazalište i slušati operete. Imao sam prijateljicu koja je bila prvakinja opere u Ljubljani, a ja sam jako volio umjetnost – veselo priča.
Danas ga svakodnevno možete vidjeti u Ludbregu kako vozi bicikl i pješači, naročito navečer. Kako se aktivno prestao baviti fizičkim radom, redovito kuha i ide u nabavku. Kaže da je ljudima teško preživjeti cijeli mjesec s mirovinom koja je, nerijetko, ispod 2000 kuna. Nakon podmirenja režija i životnih troškova skoro im ništa ne ostane za normalan život.
– Mirovinski status je kod nas loš, nepravedan i nepošten. Veliki postotak ljudi ima daleko premale mirovine. Hrvatska nije siromašna pa da se ne bi moglo normalno živjeti. Ja sam rođen u dobroj porodici, otac mi je bio obrtnik, a majka odgojiteljica. U životu mi ništa nije falilo, ali sam uvijek ukazivao na nepravilnosti u sustavu – kaže.
Izlazak iz svijeta rada ne znači ulazak u svijet mirovanja, već samo promjenu aktivnosti, novu mogućnost za bavljenje onime za što ljudi prije nisu imali mogućnosti ni vremena. Starost je stanje duha, a na osobnu percepciju najviše utječemo vlastitom aktivnošću.
Tako Petar Smolčić, osim finih manira koje njeguje, svojim prijateljicama na Facebooku redovito čestita 8. mart, novu godinu i to sa svojom slikom na kojoj je cvijeće jer je još u školskim danima otkrio talent za likovnim izražavanjem. Umirovljeničke dane provodi sa suprugom Ljubicom (72).
– Živimo staložen život, nikad nam nije bilo ljepše. Nismo ničeg željni, ali nismo ni potrošljivci. Volimo se zabaviti, prije korone smo često odlazili na ples, pjevali smo u pjevačkim zborovima. Sada u kuhinji zaplešemo, dok kuhamo, radio svira, mi plešemo – oduševljeno kaže Ljubica.
Petar je još u školi počeo slikati. Svaku sliku koju je naslikao, odmah je prodao, i to mu je bio đeparac. Kasnije se zaposlio i plaća mu je bila, kaže, u vrijednosti dvije slike, ali tada nije imao vremena slikati.
– Standard života je bio bolji i lakše su se slike prodavale. Tada sam imao početnu plaću 12.000 dinara, za dvije sam slike toliko dobio. Danas ljudi nemaju novaca – kaže Petar.
Kako dugo nije slikao, aktivirao se prije nekoliko godina. Povod je bio tečaj koji je polazio za volontere njegovatelje starijih osoba i sprečavanje padova u starosti jer je u sklopu bila organizirana likovna radionica i tada se pridružio Likovnom udruženju.
Kolekcija umjetničkih djela danas mu broji 40 slika. Najradije slika zalaske sunca, cvijeće, životinje, zimu. Petrova velika želja je da se svojim sugrađanima predstavi samostalnom izložbom. Vjerujemo da će se to i ostvariti sljedeće godine, možda na sam Dan grada, kao njegov poklon svim Ludbrežankama i Ludbrežanima.
