Stanko Gjerek slikarstvom se počeo baviti još kao malo dijete. Rođeni Varaždinac, koji se 1967. kao tek punoljetni mladić učlanio u Varaždinsku likovnu sekciju, uživao je u slikanju tamošnjih gradskih ulica, kao i samog grada. Izlagao je u Varaždinskim toplicama, Trakošćanu i Ludbregu, a onda – otišao. Naime, 1971. oženio se u Drnje i svoju karijeru nastavio u Podravini.
Izradio je na stotine slika, neke su gotove za dva sata, a najviše voli – naivu
S talentiranim smo slikarom odlučili popričati o pet desetljeća dugom stvaralaštvu i saznali da je na Podravskim motivima izlagao punih četvrt stoljeća, u koje je sve zemlje – a doista ih je mnogo – prodao svoje slike, kao i jesu li ostali članovi obitelji Gjerek jednako talentirani za umjetnost. Iznenadio nas je kolekcijom radova koje krase Dom za starije i nemoćne osobe u Štaglincu, gdje Gjerek trenutno živi.
– Tu sam valjda podijelio 300 crteža, što sestrama, što drugima koji su ovdje živjeli i koji dođu u posjetu. Jako mi malo vremena treba za slike, neke su gotove za dva sata. Cijeli mi se život vrti oko slikanja. Teme su mi vezane uz Podravinu – ambijent, Drava, lopoči, snijeg, žito. Ovo sam napravio za četiri dana. Svaki potez je na mjestu – pokazuje nam sugovornik na veliki zidni crtež iza sebe.
Gjerek se može pohvaliti činjenicom da je kroz godine bio član brojnih sekcija i okušao se u različitim slikarskim tehnikama. S obzirom na to da ga je brak početkom ’70-ih doveo u Podravinu, otišao je u Ludbrešku sekciju, gdje je upoznao braću Doloski, koji su slikali na staklu. Kada je došao u doticaj s naivom, shvatio je da ga to najviše zanima.
– Nekih četiri-pet godina bio sam u Ludbregu. Radil sam kod Dragana Gažija i pokazao mi je tehniku, dao boje i staklo, tako da sam malo ozbiljnije krenul s naivom. Kolonije su bile u Hlebinama, Križevcima, Prelogu, Molvama, Ludbregu, Čakovcu…jako puno kolonija. Slike nisu ostale nama, uvijek smo ih izdvajali za bolesne, djecu, vrtiće i tako. Sve kaj smo napravili, to smo i poklonili. Nastalo je puno slika, jer to mi je stvarno bilo gušt delati – ističe Gjerek.
Umjetnost je obiteljska stvar, no svatko od Gjereka ima svoj stil. Stanko je izlagao za čovjeka koji je sačuvao spomenik bana Jelačića.
Likovnoj sekciji Podravka 72 priključio se 1995. godine, a zanimljivosti vezanih uz njihove izložbe nije nedostajalo.
– Izlagali smo u Dubrovniku, Crikvenici, Opatiji, Našicama, Zagrebu, Varaždinu te Mađarskoj, i to više puta. Imali smo jednu interesantnu izložbu za Antuna Bauera. Riječ je o čovjeku koji je sačuvao zagrebački spomenik bana Jelačića i konja Emira, koji u kolekciji ima 10 tisuća radova. Samostalnu izložbu nisam imal nikad. Delal sam u Bilokalniku, često popodne, tak’ da sam dosta slikao po noći. Nikad nisam patil na neke individualne izložbe. Ja i sad za sebe velim da nisam umjetnik, jedino dok mi netko veliki potvrdi da je to to – kaže podravski Varaždinac.
Uz Stanka, Podravkinoj sekciji tada se pridružio i njegov sin Alen, a ništa manje talentirana za slikanje danas nije mu ni unuka Lucija, s kojom smo priču napravili nedavno. Svakako je u tome pomogla činjenica da sin ima atelje.
– Sin voli nadrealizam, ja naivu, pa smo uvijek bili kritički nastrojeni jedan prema drugome. Ruža je crvena, list je zelen, ali ako vi to napravite, to je vaše, nitko vas ne može kopirati. Imam svoj originalni štih, pogotovo kak’ radim čičke. Lucija oslikava kamene, daje im život i poklanja kao uspomenu mladima i starima. Moji hobiji su slikarstvo i ribičija, to je to – objašnjava Gjerek, pokazujući nam motive ribolova na svojim slikama.
Zbog njegovih su slika u Hrvatsku dolazili iz cijele Europe, nastupao je i za UNICEF
Kada je umoran došao s posla, jedan ili dva sata obavezno je morao raditi. Olovka i gumica uvijek su mu bile u džepu. Zahvaljujući predanom radu, Gjerekove slike danas su po cijelom svijetu, a izlagao je i za – UNICEF.
– Slike sam prodao po cijeloj Hrvatskoj, u Italiju, Austriju, Njemačku, Kanadu, Britaniju, Australiju, Srbiju, Makedoniju… To su kupci koji su dolazili k meni doma ili na Motive, koji se baš sad održavaju. Takvi ljudi doma imaju galerije i onda idu kupovati po Hrvatskoj. Mušterije su meni i sinu pa nismo imali problema s prodajom. UNICEF-ova izložba za djecu bila je u Francuskoj 1980., za koju sam napravil rode koje nose djecu. Bilo je stvarno jako puno tih izložbi – kaže.
Kad već pričamo o Podravskim motivima, Gjerek ističe da je sudjelovao na njih čak 25. Kroz svoj je rad upoznao brojne znamenite slikare, poput Ivana Rabuzina, Slavka Stolnika i Mije Kovačića.
– Bio sam predan. Delal cijeli život, slikal cijeli život – poručuje, dodajući kako je za stanovnike i djelatnike doma, koje posebno hvali, za Božić otisnuo 38 majica s jednim od svojih crteža.
“Htio bih ovdje napraviti neku manju koloniju”, rekao nam je na kraju, pokazavši da ne planira stati
Otkrio nam je i koliko je dobio za svoju najskuplju sliku.
– Pet tisuća kuna. Nemam tu kaj skrivati. Dok se tome doda plaća s posla, to je dobro. Ne moraš biti pohlepan. Ali nikad ju nisam dal ispod cijene – jasan je Stanko.
U Štaglincu sada piše knjigu o životu u domu, kojeg je u tekstu pretvorio u jedan mali hotel. Ima pedesetak stranica, malo je i bio stao s pisanjem, ali na njoj radi i dalje, neće odustati. Iako je prevalio dosta dug put, novih ideja i ciljeva mu ne manjka, a vrijeme krati uljepšavanjem Doma svojim slikama.
– Htio bih nastaviti tu svoju knjigicu. Osjećam se ovako dosta zdravo, volju imam, financije nemam. Htio bih ovdje napraviti neku manju likovnu koloniju. Na koloniji nas je znalo biti po 40 ljudi. To je bila hrpa sokova, klope, pive. Jednostavno, slikarija cijeli život i to me odmara – zaključio je Stanko Gjerek na kraju našeg razgovora, poklonivši nam na odlasku nekoliko svojih slika.