Oni su jedna neobična obitelj za naše prilike, a posve obična u svoja četiri zida. Na sebi ponekad osjećaju poglede kad izađu među ljude, ali, kažu, više iz radoznalosti i znatiželje. Nakon 30 godina braka i petero predivne djece, njihova je ljubav pobijedila sve predrasude, dobacivanja, zlobne komentare. Pobijedila je neznanje, osuđivanje, upiranje prstom. Oni su jedna sretna, glasna, osebujna i raspjevana obitelj, puna sklada i podrške. Oni su obitelj Yasin iz Novigrada Podravskog. Renata, Osama, Ihab, Alma, blizanci Amin i Hiam i najmlađi  Samir.

Osama je 1986. godine potegnuo iz Sudana za Varaždin, da bi studirao Geotehniku. Renata je tamo išla u poljoprivrednu školu i bio je dovoljan jedan susret da se više nikad ne razdvoje.

Prepoznatljiv je po dredlama koje nosi gotovo oduvijek, kaže da se pletu same od sebe i kosu može normalno prati, ali ne i češljati. Po njima i Bobu Marleyu kojeg je slušao, dobio je nadimak Bob još u Sudanu.

– Ako pitate u Novigradu gdje živi Osama Yasin, nitko neće znati, ali ako pitate gdje je Bob, znaju svi. On je domaći čovjek, Novogradec, Podravec, svi ga znaju. Voli ići u gorice. Domaće vino mu je, kaže, dobro, a najviše voli jesti zlevanku – priča nam njegova supruga Renata.

Foto: Ivan Balija
Renata, Bob i sin Amin // Foto: Ivan Balija

Na hranu se nije mogao priviknuti jer mu je bila bez okusa, a oni i sada u obitelji koriste puno začina i vole ljuto.

– Vole ga ovdje, da.  Da nismo u Njemačkoj, sada bi bio kandidat na izborima – kaže simpatična Renata koja ne skida osmijeh s lica.

U njihovoj obiteljskoj kući u Novigradu Podravskom živi Afrika. Puna je suvenira i fotografija iz njihove kulture i svakodnevnog života. No ono najbitnije, u kući vlada toplina, razumijevanje i podrška, što je daleko važnije od nacionalnosti, vjere i boje kože.

– Upoznali smo se u diskoklubu. Mogu reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Družili smo se, zaljubili, postali par. Ustvari je to jedna obična ljubavna priča, ali neobična za naše prilike i ljude koji su na ljubav imali brojne prigovore, najviše onih poput da što mi je to trebalo – priča nam Renata o počecima svoje veze s Afrikancem.

Renata je tada imala 18 godina, a sada broje 32 godine veze i 30 godina braka. Ni sva govorkanja i predrasude nisu zaustavile ono što je bilo suđeno.

– Nije on bio sam, studiralo je tamo više Sudanaca i da, bili su zanimljivi u to vrijeme. Znate što je bilo prije 30 godina, jednog tamnoputog čovjeka vidjeti, razgovarati, družiti se. I dan danas ponekad osjetimo poglede, no više iz znatiželje. No prije je bilo i dobacivanja, i to više na moj račun, no nismo imali većih problema s rasnom diskriminacijom. Ali da sam na sve gledala, ne bi danas bili tu gdje jesmo – priča nam Renata.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Kaže da od kad je krenula njihova veza, najviše je predrasuda bilo od starijih ljudi u selu.

– Bilo je tu svakojakih selskih tračeva. Išli su iz krajnosti u krajnost, od toga da je najbolji pa da je najlošiji na svijetu. No rekla bih na neki način s opravdanjem, jer većina starijih ljudi u životu nisu vidjeli crnog čovjeka, pa su se neke žene doslovce bojale, prelazile su na drugu stranu ceste kad smo mi prošli i onda se vraćale. Bob nije ni reagirao, nije on to ni kužio, obraćao pažnju – prisjeća se Renata.

Kaže da je bilo više problema na samom početku, no to je bio više iz neznanja i nepoznavanja „drugačijeg.”

– Nisu me ni njeni roditelji odmah prihvatili, no sada sam jako zahvalan mještanima Podravine što su me primili kao punopravnog mještanina i što se odlično slažem s njima – kaže Bob, naravno, na hrvatskom, kajkavskom.

– Moji su roditelji živjeli u Njemačkoj i nije im bilo teško prihvatiti nekog stranca jer su i sami bili stranci, ja sam se tamo rodila. No i nije im to bilo tako strašno, da Renata ima crnca, nego je tu bio utjecaj okoline. Nitko nije došao k meni i rekao mi u lice: “Zakaj si ti Renata našla njega”, sve je išlo preko moje mame. Kaj budu susedi rekli – govori Renata.

Tu se prisjetila i kako ju je nazvala, jedne jako zgodne situacije.

– Nekad su bile te selske zabave. On je imao kolege u Varaždinu, dečke Sudance i mi smo im javili da u Novigradu imamo vatrogasnu zabavu pa je njih 12 došlo na feštu. Naravno da su popili i odlučili smo da neće tako voziti u Varaždin pa su ostali kod nas spavati. Moji imaju veliku kuću, bile su gore dvije sobe i tamo su spavali. Drugi dan ujutro moja mama je išla po kruh i kupiti nešto za doručak. Susjeda ju je već čekala na ogradi: “Marica, a kam si ti dela te sve crnce spat?” A moja mama je bila britka na jeziku pa joj je rekla: “K sebi v krevet!” I tu je bio kraj priče, od toga dana nisu razgovarale tri godine – smije se Renata.

No zato su na zabavi bili prava atrakcija. Svi su bili u čudi, ali svi su se s njima družili, a oni su bili zabavni, voljeli su plesati, zabavljati se. Njegovi su se prijatelji vratili kući kad je počeo rat, jedino je Boba zadržala ljubav.

Njihov sin Amin kaže da su ih znali malo zadirkivati u osnovnoj školi, ali ništa više od obične dječje igre, uvijek su bili čokoladni, a to im je čak bilo i simpatično.

Boba je pak iznenadila nestrpljivost i znatiželja lokalnih mještanina kad su dolazili gledati njihovo prvo dijete. Dolazili su da vide kakvo je dijete, kako izgleda.

– Govorili su kakvo bude ona to „čudo“ rodila, no na kraju su se iznenadili kad su vidjeli naše prekrasno dijete i nisu skidali osmijeh s lica. No neki su me tračevi spekli, ne može čovjek uvijek biti hladnokrvan. Ali nikad nisam pokazala da me to boli i uvijek sam mislila što je sad meni u toj situaciji prioritet, slušati tamo neku babu Maru, koja nit me stani, niti hrani niti zna kako živim. Naravno, u trenutku čovjek osjeća povrijeđenost, ali to na kraju pustiš. No bilo je puno više onih ljudi koji su nam dali podršku i bodrili nas – priča ona o raznim iskustvima.

Oboje su zgroženi situacijom u Americi i nepojmljivo im je da netko nekome može učiniti nažao, a kamoli ga ubiti samo jer je druge vjere, boje kože, nacionalnosti…

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Za nas je čovjek čovjek, bez obzira odakle dolazi, u što vjeruje. Ovo je grozno što se tamo događa, takva mržnja među ljudima – kažu nam.

Renata je i rodom iz Novigrada, a Bob je došao za zeta, šale se. Imali su 15 godina obiteljski posao, cvjećarnu, svi su radili zajedno. Sada su s troje djece u Njemačkoj, gdje kažu da ima više mogućnosti, ako hoćeš raditi, a mi smo ih ulovili na godišnjem u Novigradu. Troje je djece s njima u Njemačkoj, najstariji sin je u drugom gradu, završio je prekvalifikaciju i radi u informatičkoj firmi. Kćer Hiam ide tamo na fakultet, Samir je  završio gimnaziju i sad će na informatiku. Alma je u Zagrebu, radi u odvjetničkom uredu, dok Amin studira strojarstvo u Slavonskom Brodu. No i on planira za njima.

– Tamo nitko ne reagira na nas, živimo u mjestu koje je po broju stanovnika kao Đurđevac, jedno mirno mjesto. Ima puno različitih nacionalnosti tako da nema ni pogleda jer to tamo toliko normalno. Kod nas nije, baš zato što je velika rijetkost – kazuje Renata.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Na zidu iznad kamina vise slike njih dvoje prije 30 godina, kada su izrekli sudbonosno da. Mladi su i sretni. Zaljubljeni. Svadbu su imali u krugu najuže obitelji i prijatelja s faksa.

Pitali smo Boba kako su reagirali njegovi roditelji kad im je javio da će se vjenčati s Renatom, na što kaže da im je bilo najvažnije da je on sretan.
– Ako sam ja sretan, i oni su sretni – kaže.

– S obzirom na to da smo komunicirali pismima i nismo se vidjeli, mogu reći da su oni bili liberalniji – šali se Renata. No zato, kad su 2007. godine prvi puta bili u posjetu Sudanu, kaže da su ju izuzetno lijepo prihvatili i da nema ni jednog lošeg iskustva.

– Lani smo bili ponovo. Njegova je majka bila bolesna i nažalost preminula je dva dana prije našeg dolaska, a nadali smo se da ćemo ju još jednom vidjeti. Oca nisam upoznala, on je umro prije nego smo išli tamo – objašnjava Renata.

U Sudanu je bila obrnuta situacija, a kaže da ona rasistički nije osjetila baš ništa.

Nismo uopće bili u centru pažnje, oni su tamo puno više imali kontakt s bijelim ljudima, nego mi ovdje s crncima. Oni su izrazito ljubazni ljudi i sve što smo čuli u Africi nije tako. To je jedan potpuno drugi svijet, nemjerljiv s našim i jako zanimljiv. Primjerice kod njih je vrijeme relativan pojam. Dogovorimo se ići ćemo sutra u 10 u šoping centar, pa kad dođe 10 mi smo spremni, a oni: “Kuda? Pa idemo, polako.” Išli smo u 13 sati. Nisu toliko vezani vremenom, ako nismo danas, budemo sutra. To su jedni veseli, radosni ljudi, bez obzira na dob, na količinu materijalnog dobra – kazuje Renata.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Čekanje s papirima, je, kaže, skoro isto kao kod nas. “Na šalterima su redovi, vruće je, sve polako ide, pa samo čujemo ima vremena, bude, polako. I tako polako smo riješili papirologiju koju smo morali.”

– Mamu ko mamu, uvijek ju je bilo strah za mene, ako odemo dole da se više nikad neću  vratiti. No eto, vratila sam se živa i zdrava. Riječ je o dalekoj zemlji, nemamo ni viziju kako to izgleda, svi misle, to je muslimanska zemlja, žene se ne poštuju – priča ona.

Bobova sestra tamo ima ogromnu kuću, sa stanovima za njihove nećake, koji žive i rade u Abu Dabiju pa kad dođu doma su tu, svi zajedno.

– Bilo je djece od tri mjeseca do 14 godina, svi su se zajedno igrali na dvorištu, muževi brinu o djeci i nisam nikad vidjela da je neki muškarac prema ženi bio bezobrazan i radio bilo kakvu diskriminaciju. Žene su tamo sve ‘zamotane’, imaju otvoreno lice, a dio je u burkama, koje nose po osobnoj želji. Kod kuće, kad je obitelj sama, se odmotaju u odjeću koju imaju ispod – opisuje Renata život u Sudanu.
Ona se nije zamatala niti je to netko od nje tražio, no poštovala je njihovu kulturu i bila pristojno obučena.

Bob kaže da su ta pravila došla s novom vladom, oko 1986. godine, dok su prije živjeli slobodnije i žene su se normalno oblačile. Njemu pak, nije bilo neobično biti u vezi s Renatom jer tamo gdje je živio je bilo puno bijelaca, više nego kod nas crnaca, a i viđao je puno turista.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Tamo su Renata i Bob imali obred, simulaciju vjenčanja po njihovim običajima, obučeni u njihove nošnje i posvećeni dimom sandalovine.

Bob kaže da su u Sudanu uobičajene velike obitelji, a njih je šestero braće i sestara. I oni su osnovali veliku i sretnu obitelj, iako je u planu bilo troje djece.

Kod nas nije nikad bilo podjele poslova. Bob mi je uvijek u svemu pomagao, i s djecom i po kući i s kuhanjem. Kad sam rodila blizance mislila sam kako ćemo sad, imali smo cvjećarnu, puno posla, djeca su bila mala, no zajedničkim snagama sve smo uspjeli – smije se ona i napominje da se sve može zajedničkim snagama.

Djeca su mi uvijek bila prioritet djeca i svu svoju snagu, energiju, sve usmjeravam na njih. Najbitnije mi je da su oni sretni ljudi, bilo čime se bavili, da su sretni i zadovoljni, a ostalo me ne zanima, nit me selo više dira. Samo uživam u njima i uvijek sam im podrška u svemu onome što rade. Nije stvar u tome da imaju, nego da budu sretni, jer imati ne znači biti sretan – zaključuje Renata ovu predivnu obiteljsku sagu.

Divna priča obitelji Yasin

Nakon 30 godina braka i petero predivne djece, ljubav Renate i Afrikanca Boba pobijedila je sve predrasude, dobacivanja, zlobne komentare. Poslušajte što kažu o svom putu i pročitajte priču na —> https://epodravina.hr/foto-video-afrikanac-bob-vec-je-30-godina-podravski-zet-a-njegova-ljubav-s-renatom-pobijedila-je-sve-predrasude-da-smo-na-sve-gledali-ne-bi-danas-bili-velika-sretna-obitelj-2/

Gepostet von Epodravina.hr am Samstag, 4. Juli 2020

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

čitam...