25.1 C
Koprivnica
Nedjelja, 16. lipnja 2024.
No menu items!
- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -
Kako malo čovjeku treba

FOTO/VIDEO Vozio sam se gradom u invalidskim kolicima, o nebesa, što sam samo sve doživio i kako mi se svijet okrenuo u jednome danu
F

Kako je to biti u invalidskim kolicima? Kako se kretati gradom, obavljati dnevne obveze, ići u kupovinu, biti sudionik urbane vreve kada se ne možete osloniti na vlastite noge? Upravo kako bih mogao bolje razumjeti barem djelić životnog iskustva osoba s invaliditetom, odlučio sam dio dana provesti u kolicima.

Ne propustite

Početkom mjeseca, odnosno 3. prosinca, obilježen je Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Dan je, kao i uvijek, obilježen i u našem kraju. Pripremljeni su prigodni programi, radionice, konferencije za medije, govorilo se o tome kako je potrebno poboljšati status osoba s invaliditetom u društvu, poraditi na njihovoj zapošljivosti i općenitoj svijesti ljudi o njihovim specifičnim problemima. I nema ništa loše u tome, osim činjenice da većina ljudi već idući dan zaboravi na sve to. Do iduće godine i idućeg obilježavanja.

Kako je to biti u invalidskim kolicima? Kako se kretati gradom, obavljati dnevne obveze, ići u kupovinu, biti sudionik urbane vreve kada se ne možete osloniti na vlastite noge? Upravo kako bih mogao bolje razumjeti barem djelić životnog iskustva osoba s invaliditetom, odlučio sam dio dana provesti u kolicima.

Prvi korak bio je nabaviti ih, a to nam je omogućila Udruga osoba s invaliditetom grada Koprivnice “Bolje sutra” i njena predsjednica Marija Mraz. Nakon nekoliko minuta upoznavanja sa svojim novim “nogama” i savladavanja osnovnih manevara, krenuo sam s fotografom na ulicu.

Kada gledate osobe u kolicima, mislite da možete zamisliti kako je to. Vjerujte mi, dok sami ne sjednete u njih, nemate pojma. Okolinu gledate iz sasvim druge perspektive, svjesni ste svake rupe i rupice, kamenčića, rubnika, nagiba, teksture asfalta. Sva osjetila rade u punom kapacitetu.

Budući da je već bilo vrijeme gableca, krenuli smo u dućan po nešto za prigristi. Samo guranje kotača i kretanje nije teško savladati čak i nekome bez iskustva, no ono što traži određeno privikavanje je prije svega skretanje. U vožnji je nemoguće raditi nagla skretanja kao što se to može tijekom hodanja ili vožnje bicikla. Ako želite oštrije promijeniti smjer, potrebno je jako usporiti, gotovo i stati, zaokrenuti jedan od kotača i krenuti dalje.

Foto: Matija Gudlin
Kako do vlaka? Teško. // Foto: Matija Gudlin

Dućan koji smo odabrali dovoljno je prostran da sam se u njemu kretao bez poteškoća. No, sva sreća da nisam htio ništa s gornje dvije police, jer do njih jednostavno nisam mogao dosegnuti koliko god da se protegnuo, a da ne srušim nešto. Zanimljivo je bilo da sam na kraju reda uočio troje kupaca koji su me vidjeli kako bezuspješno pokušavam nešto dohvatiti, no pravili su se da me ne vide i skrenuli su u drugi red. Rijetko kada dotad sam se osjećao tako nevidljivim.

Iduća postaja bio je željeznički kolodvor. Nakon izbjegavanja pukotina i rupa ispred same zgrade, a vjerujte mi da osjetite svaku tijekom vožnje, došli smo do rampe za kolica. Uz nju sam se popeo uz nešto više snage, a tada još nisam znao da je to bio jedan od lakših uspona toga dana.

– Ako pokušate doći na peron, morate preko pruge, i riskirate da padnete iz kolica. Osim toga, rijetko možete i u vlak bez da vas netko nosi, možete samo u onaj niskopodni. Tu je i problem kada želite izaći jer neke stanice nisu prilagođene tome. Čak i kada dođete u Zagreb, opet morate u pothodnik da prijeđete na drugu stranu – opisala nam je Marija Mraz teškoće sa željezničkim prijevozom. Slično je, kaže, i s autobusima, koji također nisu dobro prilagođeni. Nisam imao želju prelaziti preko pruge i tračnica u kolicima, pogotovo s obzirom na svoje neiskustvo. Taj pothvat ćemo ostaviti za neki drugi put.

Kao za inat, toga dana padala je i prilično jaka kiša, i uopće nisam predvidio da mi je kišobran praktički beskoristan. Trebaju mi obje ruke za kretanje u kolicima, tako da sam ga pokušao umetnuti u majicu. Nije išlo, prvi vjetar mi ga je skoro odnio. Očito je potrebno imati kapuljaču, no i to zaštiti samo glavu.

Foto: Matija Gudlin
Moj genijalan izum umetanja kišobrana koj nije služio baš ničemu // Foto: Matija Gudlin

– Ulica hrvatske državnosti sada je zaista jako, jako dobro napravljena za osobe u kolicima. Svi koji prolaze njome ugodno su iznenađeni, mogu do svega doći, zbilja se za nju nema što reći – pohvalila nam je Marija Mraz tzv. Pametnu ulicu u Koprivnici.

I zbilja je tako. Čak ni ja nisam imao problema. Staza je široka, lako je prijeći cestu, rubnici su vrlo niski i kotači ne zapinju. Što se vožnje u invalidskim kolicima tiče, čista petica.

O podignutim pješačkim prijelazima u ulici Antuna Nemčića, pokraj gradskog parka, već se mnogo reklo. Neki ih vole, neki ne, nekima su bacanje novaca, nekima ulaganje u sigurnost. Osobno, kao vozaču automobila i pješaku, ne smetaju mi, dapače, mislim da su jedna od boljih ideja u gradu. Ipak, kao osoba u kolicima na jedan dan, nisam ih mogao voljeti.

Pokušao sam prijeći preko jednoga od njih u park. Nije išlo. Shvatio sam da je prestrmo i da mi treba nešto veći zalet. Od drugog pokušaja sam uspio, ali jedva. Sve se to događalo kada su dva automobila čekala da se konačno izguram na zebru.

Moram spomenuti i vozače. Iako sam se na mjestima, poput one zgode u dućanu, osjećao nevidljivim u kolicima, na vozače imam samo pohvale. Apsolutno svaki mi je stao kada sam prelazio preko ceste, bez oklijevanja, i čekao da se nevješto i sporo prevezem na drugu stranu. Nešto što, nažalost, ne doživim uvijek kao pješak.

Kada smo kod strmih uspona i dobrih ljudi, slično je bilo u zgradi Županijske uprave. Provjerili smo koliko je dostupno građanima u kolicima doći do te ustanove. I s prednje i sa stražnje strane postoje zvona, nakon kojih će netko izaći i pokušati vam pomoći. Zaputio sam se sa stražnje strane zato što sam znao da je tamo i rampa. Kada sam se približio, gospodin kojeg smo slučajno zatekli vani ponudio je pomoć. Gotovo odmah nakon toga vidio sam kako se otvaraju vrata iza kojih je rampa, a zaštitar je već išao prema meni da me uvede u zgradu. Htio sam ipak pokušati sam ući.

Foto: Matija Gudlin
Zvono je dostupno, ali pristup kolicima i nije najbolji // Foto: Matija Gudlin

Nemoguće. Rampa je previše strma i nisam prešao ni metar uspona, a nema ni mjesta za zalet. Dopustio sam ljubaznom zaštitaru da me uveze unutra i bilo mi ga je gotovo žao koliko se ispričavao zbog rampe. Objasnio mi je da je uvijek netko dostupan ako treba pomoći s ulaskom u zgradu, iako sam dobio dojam da i sam zna da bi bilo bolje kada bi osoba u kolicima mogla i sama ući.

Što se Gradske uprave tiče, tamo je situacija prilično uredna, postoji lift koji radi i s kojim je sve dostupno.

Iako je kiša jačala, htio sam provjeriti dostupnost još nekih sadržaja. Uputio sam se prema knjižnici i kinu.

U kolicima sam bio otprilike dva sata i već sam se mogao sigurnije i brže kretati, no to mi nije puno pomoglo kada sam se htio uspeti u vežu kina. Moram napomenuti da nisam najjači čovjek na svijetu, ali mogu napraviti 20-ak sklekova, nekoliko zgibova i redovito otvaram svoje staklenke kiselih krastavaca i pekmeza. Ipak, u tom trenutku sam već bio prilično umoran, vožnja kolica oduzima više snage nego što sam očekivao.

Već je poznato da se knjižnica bori s nedostatkom prostora i žudi za novom, modernom zgradom, a u sadašnjem prostoru pate i osobe s invaliditetom. Ispred ulaza je zvono kojim se uvijek može pozvati netko iz knjižnice, ali opet – nije to to. Ne možete biti samostalni kao dok hodate.

Kino je, nažalost, bilo zaključano, pa nam je Marija Mraz opisala kakvo iskustvo se tamo može očekivati.

Foto: Matija Gudlin
Zaboravite na pregledavanje polica s knjigama u knjižnici ako ste u kolicima // Foto: Matija Gudlin

– Kino ima svoju rampu za prilaz, koja je dobra, ali prije samog ulaza u dvoranu jedna je stepenica. Možda je niste ni primijetili, ali tamo je, iako nema neku svrhu. Osoblje kina uvijek pomogne ili otvori druga vrata za ulaz u dvoranu, no to je opet drukčije iskustvo nego što dobije osoba koja hoda – kaže ona.

Na samom kraju, da sam se u kolicima htio vratiti na posao – ne bih mogao. Redakcija ePodravine nalazi se u poslovnom centru Martinovka, i to na katu, i meni je toga dana bila potpuno nepristupačna. Kolicima bih jedva uspio i proći kroz vrata zgrade.

Na kraju svega, ništa nije crno niti bijelo. Sama infrastruktura uvijek može biti bolja, no vrlo je teško, ako ne i nemoguće, u potpunosti prilagoditi grad potrebama svih skupina građana – spomenuti podignuti pješački prijelazi pravi su primjer da nešto što je za nekoga odlično, za drugoga može biti suprotno. No, koliko god sam nastojao biti objektivan, to je u ovoj priči za mene bilo sporedno. Iskustvo kretanja u invalidskim kolicima, koliko god da je bio kratko u usporedbi s nekim tko tako provodi život, jedno je od onih koje neću zaboraviti. Rastužilo me ignoriranje jednih ljudi, oduševila ljubaznost drugih, razljutio vlastiti manjak snage i koordinacije, uplašila nemoć i oslanjanje na pomoć drugih. A sve je to nešto što bi svatko trebao iskusiti barem jednom.

Facebook komentari / dostupni ukoliko ste prijavljeni na svoj FB profil (Komentiranjem prihvaćate naše uvjete korištenja).

Ne propustite

- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

Najnovije

pastoralni centar

FOTO/VIDEO Veselo je na Danima zahvale na Lenišću, svi se druže uz roštilj, gulaš, ribe i dobru zabavu

U tijeku su Dani zahvale i zajedništva u župi Blaženog Alojzija Stepinca na Lenišću u Koprivnici. Nakon svete mise zahvalnice...
- Oglasni prostor -
Vnuk Produkt - PVC stolarija Prelog - Salamander

Vezane vijesti

×