Čim (1942. – 2024.).
Dok u pozadini puca i trešti, jer ipak je Silvestrovo, na mail stiže jedna od onih informacija koje uvijek nekako očekujete i od kojih strepite. No, svejedno vas neugodno iznenade i rastuže. Ovakve vijesti ponajmanje želimo na dane poput ovog, kad iza sebe ostavljamo – nadamo se iznova – sve što je loše, zazivajući neke nove, ljepše životne situacije.
Kad pričamo u nostalgiji, kad preko jezika prebacujemo prezimena svjedoka minulog vremena, nemoguće je ne dovršiti gotovo svaku rečenicu s uzdahom: “Ah, to je bilo vrijeme!”. Novinar Ivo Čičin-Mašansker bio je uistinu jedan od – kako se često kaže – doajena, stupova koprivničke izvještajne riječi. Svjedok vremena kojeg nažalost više nema; vremena kad su postojali i urednici i lektori, pisaće mašine i analogni fotoaparati; kad se po vijest moralo potegnuti na teren, kad nije bilo googlea, kad trivija nije bila čitanija od činjenica. Uostalom, kad je i novinar bio gospodin – a njegovo zanimanje uvaženo.
Naravno, Čim je karijerno doživio, pa i preživio procvat tehologije. Tog entiteta koje je novinarstvo kakvo je znao i živio svakom sljedećom viješću i reportažom, sve više i više guralo u ropotarnicu. Uspješno ga je prigrlio i koristio – sve dok mu ionako nije došlo vrijeme da svoje “zlatno pero” prepusti drugima. Sreća je naša što smo živjeli i radili te učili u vrijeme Čima, Jove, Štefa i ostalih bardova hrvatskog novinarstva.
Prečesto zaboravimo da ta čast sa sobom nosi i obvezu i odgovornost.
