Ivo Čičin-Mašansker izlaže u Samoboru

14:10h
0
081120-izlozba-mIzložba fotografija ‘Šezdesete & Sedamdesete’ koprivničkog novinara Ive Čičina-Mašanskera u nedjelju će biti otvorena u Samoboru. Izložba je do sad bila postavljena u koprivničkoj Galeriji S te u Centru za kulturu u Čakovcu. Otvorenje u samoborskoj Foto galeriji Lang bit će u nedjelju, 23. studenog u podne, a izložba ostaje otvorena do 28. prosinca.

Ivo Čičin-Mašansker, rođen u Višnjevcu kraj Bjelovara 1942. godine, od 1945. godine živi u Koprivnici. Bio je suradnik Glasa Podravine i Radio Koprivnice, a u Podravki je bio rukovoditelj Službe informiranja. Radio je također za Vjesnik, Večernji List, Hrvatski Radio, HTV i HINU. Danas je u mirovini te surađuje s Jutarnjim listom i agencijom EPEHA, kao i s Hrvatskim radijom te portalom Koprivnica.net. Fotografijom se bavi od pedesetih godina 20. stoljeća, a u travnju je uz otvorenje izložbe u Galeriji S promovirana i monografija ‘Ivo Čičin-Mašansker: Fotografije’.

– Koliko god grad Koprivnica na svoj način određuje opus Ive Čičina-Mašanskera (1942.), njegove fotografije nadilaze ograničenja koja proizlaze iz lokalnih ili regionalnih specifičnosti. Čičin nije dokumentarist, i njegov fotografski opus samo je u jednom manjem svom segmentu dokumentaran, i danas ili sutra bez sumnje zanimljiv lokalnoj muzejskoj službi. Kao profesionalnom novinaru, fotografija mu je poslužila kao produženo osjetilo kojim je ono, što je bilo neizrecivo ili neopisivo znao pretočiti u govor slike. Najčešće se radilo o trenutku i situaciji, koji zadržavaju svojstva stvarnosti, ali su vještom pretvorbom i zapažanjem postali slika kojoj se prepušta da časoviti naboj događaja ili situacije, sigurno i neokrnjeno vodi dalje kroz vrijeme sve do danas. Premda je fotografija umjetnost uočena trenutka, ona je istodobno fascinantno ogledalo kroz koje današnjica, bez smetnji dodatnih šumova koje proizvodi suvremeni život, ulazi u duhovni prostor opće i osobne memorije. Čičin nije uzimao slike iz svog vremena da bi ih svjesno predao drugom, današnjem, vremenu, ali je očigledno vrlo dobro poznavao ekspresivni potencijal medija kako bi slici prepustio da govori svojim trajnim dubinskim slojevima. Iako se može reći da je fotografija za Čičina bila «nusprodukt» njegova primarna posla kao novinara, dakle majstora pisane riječi, pokazalo se da medij posjeduje izuzetnu količinu specifičnog jezičkog potencijala, i da poruka slike može biti udarnija i snažnija od pripadajućeg teksta ili legende. Izgleda da je u «uzimanju» i stvaranju slika Čičin koristio onu slobodu koja mu je bila uskraćena konvencijom jezika i profesionalnih pravila tiskanih medija. Iz tog razloga, a u želji da se neokrnjeno i neopterećono jezičkim konvencijama, predstavi Čičinov fotografski opus, nužno je osloboditi se narativnih i tekstualnih natuknica, koje njegove slike determiniraju lokalnom sredinom i prošlim vremenom. One je nadilaze ne samo prostorno, već i vremenski. Fascinantan put zaustavljenog trenutka kroz vrijeme, od časa kad je motiv izdvojen i fiksiran, put je izmještanja stvarnosti u stvarnost slike. Kada taj gusti sloj stvarnosti na slici, radi li se o motivu vrtuljka, nekadašnjim radnim akcijama, Ivanu Generaliću ili baki Mariški nadvlada spomenute odrednice, koje dakako nije potrebno u potpunosti eliminirati, i uz određenu količinu umijeća čitanja slike, poetika Čičinovih fotografija postaje sastavni jedne široke ikonosfere kojom danas oplemenjujemo i obogaćujemo vlastitu vizualnu kulturu – napisao je u predgovoru monografije kritičar Želimir Koščević.

čitam...
Loading...