Nikola Mihočka ime je koje se našlo na popisu 504 nagrađena odgojno-obrazovna djelatnika kojima je Ministarstvo znanosti i obrazovanja u listopadu dodijelilo Godišnju nagradu. Par mjeseci ranije, u veljači, ovaj nastavnik informatike u Osnovnoj školi Đurđevac pažnju je privukao promocijom u najviše učiteljsko zvanje – učitelj savjetnik. Shodno tome, zaputili smo se u taj dio Podravine kako bismo ga upoznali i otkrili što i kako radi.

– Bilo mi je drago vidjeti vlastito ime, jako sam ponosan. Smatram to velikim priznanjem jer u sustavu obrazovanja ima 60 tisuća zaposlenika, a ja sam u, otprilike, jedan posto najboljih – govori nam Mihočka za stolom koje druge nego informatičke učionice o Godišnjoj nagradi, dodajući kako ga je predložio njegov kolektiv, što mu je izuzetna čast.

Zaključivši opću gimnaziju u Đurđevcu, upisao je Učiteljski fakultet u Zagrebu koji je surađivao s Fakultetom organizacije i informatike. Tako je, pojasnio nam je, prošao njihov program informatike. A da će to učiniti znao je i puno, puno ranije. Oblikovalo ga je mnoštvo učitelja, nastavnika i profesora, pri čemu ističe razrednike, nažalost pokojnog Martina Trepoteca u osnovnoj te Zdravka Seleša u srednjoj školi, kao i učiteljicu Nadu Flamaceta. Ipak, najveći uzor jest majka, inače učiteljica koja je odavno utrla put njegove profesije.

– Učiteljski posao smatram najodgovornijim poslom! Radi se s najvrjednijim što društvo ima – djecom i mladima. Učitelji kreiraju društveni i javni život, budućnost neke zajednice. Ne smiju griješiti, moraju paziti kako rade. Drago mi je što u našoj školi učitelji dobro rade svoj posao – smatra Mihočka.

“Mnogi su se bojali sjesti za računalo kako ne bi nešto potrgali.”

Kao apsolvent dobio je posao, radeći tri mjeseca s prvašićima kao učitelj razredne nastave. Jako lijepa uspomena, lagano se prisjeća. Novo poglavlje otvoreno je pojavom mjesta za nastavnika informatike, a potom su ga, kada je imao dvije godine radnoga staža, u đurđevačkoj školi uzeli za stalno na pola radnoga vremena. Drugu polovicu pronašao je u II. Osnovnoj školi Bjelovar. Na dva je fronta radio 11 godina, sve dok informatika nije uvedena u niže razrede. Povećao se broj učenika koji u Đurđevcu pohađaju ovaj predmet, čime je prešao na puno radno vrijeme pa sada predaje trećim, petim, sedmim i osmim razredima.

– Mali je broj učenika išao na informatiku kada sam krenuo raditi. Mnogi su se bojali sjesti za računalo kako ne bi nešto potrgali. Danas imamo gotovo stopostotan odaziv učenika od prvoga do osmoga razreda. Djeca dolaze s velikim predznanjem – objašnjava Mihočka.

Njegov se zadatak na taj način promijenio.

– Tada sam ih morao informatički opismenjavati. Danas ih učim kako to znanje koristiti. Kod informatike treba biti što manje teorije, a više praktičnoga rada. Učenici vole ovaj predmet, nije potrebno previše ih motivirati. Na meni je dati im kratke upute kako neke stvari raditi, otkriti im tajne – pojašnjava, naglasivši kako je bitno objasniti im i čuvati ih od opasnosti koje prijete posebice na internetu.

Informatika bi trebala biti obavezan predmet

Godinama se raspravlja o tome treba li informatika biti obavezan predmet. Pomak nabolje, u skladu s vremenom, ostvaren je time što je ona danas obavezna u petome i šestome razredu te izborna za učenike od prvoga do četvrtoga razreda, kao i u sedmome i osmome razredu. Za struku je, priča nam Mihočka, godinama bilo razočaravajuće što učenici mogu birati hoće li ili ne slušati i učiti o onome što svakodnevno koriste i što je nužno savladati jer, podsjetimo, na internetu vrebaju razne opasnosti. Usto, možemo li uopće zamisliti život bez računala?

– Situacija je prije bila frustrirajuća, bilo nam je žao što je odgovorni nisu prepoznali. Sada je bolje, ali voljeli bismo da informatika postane redovan predmet barem još u sedmome i osmome razredu kako bi bila uvjet za upisivanje u srednje škole. Danas većina srednjih škola ovisi o tome predmetu, a od učenika se ne traže ocjene kako bi se u te smjerove upisali – kaže.

Autor je informatičkih udžbenika iz kojih uči oko 100 tisuća učenika

Trećina gradiva otpada na programiranje kojim se, tvrdi, razvijaju sposobnosti poput organizacije, razlučivanja bitnoga od nebitnoga te stvaranja strategija razlučivanja problema. Ostale sate Mihočka govori o modernim tehnologijama, internetu, programima Office paketa i sigurnosti djece u kontaktu s računalima.

– Djeca su posvuda ista. Nemam problema s disciplinom, to su pametne glave koje vole slušati i učiti. Teško je očekivati da dva sata budu ukipljeni, moraju biti veseli i vedri. Iz svakoga želim izvući najbolje. Jedni su odlični programeri, drugi rade super prezentacije. Važno je da se osjećaju ugodno, uče i razvijaju svoje talente i interese – mišljenja je, po našem iskustvu, iznimno pristupačan nastavnik.

Da Mihočka u djelo provodi vlastite riječi, one prema kojima učitelj mora biti aktivan član društvene zajednice, svjedoči njegov rad. Voditelj je Županijskih stručnih vijeća učitelja informatike u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, Centra izvrsnosti za informatiku u BBŽ, tajnik Zajednice tehničke kulture Grada Đurđevca i predsjednik Šahovskog kluba Picok Đurđevac.

– Kolega Tomislav Ostojić i ja prije pet godina pokrenuli smo projekt Ljetne škole programiranja i robotike. Odaziv je bio jako velik, svake smo godine imali preko stotinjak djece. Đurđevčani prepoznaju važnost tih područja. Jako mi je drago što je informatička pismenost u Đurđevcu i okolici visoka. Veseli me što bismo od iduće godine trebali imati fakultet na kojemu bi se studirala informatika – svjedoči Mihočka.

Uloga mentora državnog prvaka prije osam godina otvorila je vrata nove suradnje. Kako je njegov učenik osvojio prvo mjesto, tako mu je stigao upit glavnoga urednika nakladničke kuće – želi li napisati priručnik za pripremanje učenika za natjecanje?

– Otkrio sam sve tajne kako sam pripremao učenike. Inzistiram na dijeljenju znanja kako bismo se svi podigli, ne treba biti sebičan. Priručnik mi je otvorio druge mogućnosti – priča autor sedam kompleta informatičkih udžbenika za prvi, drugi, treći, peti, šesti, sedmi i osmi razred.

– Ponosan sam što oko 100 tisuća učenika iz cijele Hrvatske uči informatiku iz udžbenika koje sam pisao, prekrasno iskustvo – dodaje.

Najteže pitanje u svemiru – što misli o hrvatskom obrazovnom sustavu?

Prvo glasovi učenika koji su pred vratima učionice čekali trenutak za ulazak, a zatim i školsko zvono, ukazali su nam kako je vrijeme za privođenje razgovora kraju. Prije no što smo napustili đurđevačku osnovnu školu, svjesni nemogućnosti da se na njega odgovori s par riječi, nagrađenom nastavniku postavili smo vjerojatno najkompleksnije pitanje u svemiru – što misli o hrvatskom obrazovnom sustavu?

– Prije 3000 godina shvaćeno je da su učitelji stupovi društva, da je obrazovanje najvažnije područje djelovanja. Od davnina su najnaprednije civilizacije ulagale u obrazovanje i kulturu. Žao mi je što iz povijesti nismo naučili ono što smo trebali. Situacija se popravila, ali svjedočili smo prošlogodišnjem, najvećem prosvjedu prosvjetara u povijesti Hrvatske. Tužno je što do takvih situacija dolazi. Ti se ljudi, među kojima sam i ja bio, ne bore, kako se banalno pokušava pokazati, za povišicu od nekoliko posto, već za društvo koje će se temeljiti na znanju, koje će cijeniti svoje učitelje, znanje, pošten rad i napredak. Dok to najodgovorniji u državi ne shvate, dotad će društvo tapkati na mjestu. Ali, kao vječiti optimist vjerujem da će biti sve bolje i bolje, vjerujem da ćemo za nekoliko godina biti zemlja znanja, jedna od najnaprednijih društava u Europskoj uniji – zaključuje Mihočka.