20.4 C
Koprivnica
Četvrtak, 30. svibnja 2024.
No menu items!
- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

Izložba u AK Galeriji // Igor Kuduz: Anonymous – stolen but not forgotten
I

Ne propustite

U subotu 29. 11. 2014. u AK galeriji u Koprivnici otvorena je izložba Igora Kuduza „Anonymous- stolen but not forgotten”. Igor Kuduz je multimedijalni umjetnik, fotograf i grafički dizajner iz Zagreba, a od 2013. predavač je na Sveučilištu Sjever na Odjelu za medijski dizajn u Koprivnici. Jedan je od osnivača Instituta za suvremenu umjetnost, član Stručnog savjeta Hrvatskog fotosaveza, član Upravnog odbora Hrvatskog dizajnerskog društva, a realizirao je i niz kustoskih koncepcija. U AK galeriji predstavio nam se sa vrlo intrigantnom serijom fotografija (u nastajanju) koja je nastavak njegovih bilježenja slučajnih prizora.

 

Povijest fotografije prepuna je prizora nepoznatih ljudi u javnom prostoru: na cesti, trgovima, u vlakovima, tramvajima. Kroz beskonačne nizove galerija portreta prepoznajemo stanja, situacije, kontekste. Zavisno od toga poznajemo li ljude na fotografijama i prepoznajemo li okolinu, donosimo zaključke o njihovim životima i stvaramo mentalne slike: no fotografija, kakvog god žanra bila, koliko god je nazivali najobjektivnijim medijem i dokumentarnim prikazom, uvijek je otvoreno polje u koje upisujemo svoje misli i ostavlja prostor za pitanje: prikazuje li ono što vidimo (subjekt) ili tema uvijek ostaje negdje onkraj, a prava je fotografija zapravo ono što zamišljamo kad gledamo prizor?

Igor Kuduz fotografira banalne prizore, uporno i posvećeno, svakodnevno, čak pomalo opsesivno. Hodajući gradom, vozeći se vlakom ili tramvajem na posao bilježi slučajne prizore mobitelom, kao da jedino kroz objektiv vidi svijet oko sebe, kao da jedino tako ostaje prisutan u trenutku.

Na ovoj izložbi prvi puta vidimo gotovo zaokruženi ciklus portreta anonimnih suputnika pod nazivom Anonymous – stolen but not forgotten. Kao što sam autor kaže, radi se o „ukradenim portretima”: on fotografira nepoznate ljude u trenucima kada oni nisu toga svjesni, kad nema vremena za navlačenje maski, kad smo krhki i svoji. Prizori ljudskih lica, zamišljenih, odsutnih, rijetko nasmijanih, otkrivaju nam stanja koja čovjek doživljava kada je sam sa sobom, ali u javnom prostoru (kao što su to nekada radili Walker Evans ili Robert Frank). Putovanje vlakom (kojim autor putuje na posao iz Zagreba u Koprivnicu) moment je nepripadanja mjestu i vremenu, na neki način izvanredna situacija kada čovjek biva uronjen u svoje misli, vakuum u kojem dolazi do prepuštanja najintimnijim promišljanjima. Nesvjesni okoline, to postaju „mjesta samoće u gomili”. Ove su fotografije samo dijelić narativa, no svejedno su dobar uvid u stanja i živote ljudi, donose portrete ljudi različitih fizionomija, dobi, spola, raspoloženja i kod gledatelja pobuđuju autorefleksiju.

Dakle, subjekt fotografije je jasan – to je ljudsko biće – no, ono što se događa iza subjekta uvijek je neizvjesno, nedovršeno, nedokazivo; to nešto jest Izraz, onaj dodatak koji pretvara ljudska tijela u duše. Možemo reći da promatramo galeriju anonymous animula: anonimnih malih individualnih duša kod kojih kroz Izraz (element koji se stvara kroz nenamještenost, spontanost, nesvjesnost pogleda) dolazimo do fragmenata njihovih istina.

Ovako koncipirana serija portreta implicira i pitanje voajerizma: zašto su nam ljudska lica zanimljiva, zašto volimo promatrati druge ljude, zašto nas zanimaju tuđi životi i smijemo li ulaziti u tuđu intimu iako se radi o javnom prostoru? Volimo gledati lica, to je dio nas, ali to nije samo voajerizam iz fetišističkih pobuda, to je i želja za pripadanjem vrsti.

Estetika fotografije Kuduzu nije toliko važna, njega zanima bilježenje fragmenata stvarnosti. On mobitelom fotografira slučajne prizore, provlači ih kroz popularnu kič aplikaciju lažnog polaroida, kao da, na neki način, želi napraviti distancu od stvarnosti ironizirajući je kroz alate popularnih medija. No, ono što na kraju ipak ostaje nije uljepšana stvarnost, nego – kroz pojačane boje – prenaglašena stvarnost koja često nije nasmiješena, upravo zato što nije namještena.

Dokumentiranje je samo prvi korak u stvaranju. Sljedeći je arhiviranje: instant objavljivanje na društvenoj mreži pod nazivom serije i rednim brojem fotografije: potpuno generički način, distanciran, bez emocija, bez konteksta, samo kao dokaz traga o tim ljudima. Koliko god to na prvi pogled djelovalo hladno, ove fotografije u nama pobuđuju upravo suprotno: empatiju, prepoznavanje. I koliko god se radilo o ljudima bez imena i prezimena, ne dobivamo osjećaj nevažnosti individue, već univerzalnosti ljudskog iskustva – gdje god na svijetu snimili fotografije u javnom prostoru, dobit ćemo slična lica, ljude, slične izraze – jer svi dijelimo slična iskustva.

Govore li onda ove fotografije uopće o društvenom kontekstu? I da i ne. Ali to nije ni važno. Važno je prepoznavanje i pounutrenje iskustava. Imamo osjećaj da bismo u nastavak ovog niza mogli dodati fotografiju našeg lica i zbog toga se nekako osjećamo bolje, kao da sve ima malo više smisla, kao da smo i mi malo više (ili manje) važni i kao da promatranjem drugih stvaramo sebe. I da nećemo biti zaboravljeni.

Izložbu možete pogledati do 6. 12. 2014. od 16- 18 sati.

Fotografije: Tina Antolić i Ivan Gundić

{vsig}kultura/12-2014/galerija-kuduz{/vsig}

 

Facebook komentari / dostupni ukoliko ste prijavljeni na svoj FB profil (Komentiranjem prihvaćate naše uvjete korištenja).

Ne propustite

- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

Najnovije

Tradicionalno

Četiri Novigrada susreću se u Podravini, Novigraci iz cijele Hrvatske uživat će u gostoprimstvu i ljepotama našeg kraja

Novigrad Podravski domaćin je ovogodišnjeg susreta četiri Novigrada - Novigrada Podravskog, Novigrada u Istri, Novigrada kod Zadra i Novigrada...
- Oglasni prostor -

Vezane vijesti

×