U subotu 29. 11. 2014. u AK galeriji u Koprivnici otvorena je izloĹžba Igora Kuduza âAnonymous- stolen but not forgotten”. Igor Kuduz je multimedijalni umjetnik, fotograf i grafiÄki dizajner iz Zagreba, a od 2013. predavaÄ je na SveuÄiliĹĄtu Sjever na Odjelu za medijski dizajn u Koprivnici. Jedan je od osnivaÄa Instituta za suvremenu umjetnost, Älan StruÄnog savjeta Hrvatskog fotosaveza, Älan Upravnog odbora Hrvatskog dizajnerskog druĹĄtva, a realizirao je i niz kustoskih koncepcija. U AK galeriji predstavio nam se sa vrlo intrigantnom serijom fotografija (u nastajanju) koja je nastavak njegovih biljeĹženja sluÄajnih prizora.
Povijest fotografije prepuna je prizora nepoznatih ljudi u javnom prostoru: na cesti, trgovima, u vlakovima, tramvajima. Kroz beskonaÄne nizove galerija portreta prepoznajemo stanja, situacije, kontekste. Zavisno od toga poznajemo li ljude na fotografijama i prepoznajemo li okolinu, donosimo zakljuÄke o njihovim Ĺživotima i stvaramo mentalne slike: no fotografija, kakvog god Ĺžanra bila, koliko god je nazivali najobjektivnijim medijem i dokumentarnim prikazom, uvijek je otvoreno polje u koje upisujemo svoje misli i ostavlja prostor za pitanje: prikazuje li ono ĹĄto vidimo (subjekt) ili tema uvijek ostaje negdje onkraj, a prava je fotografija zapravo ono ĹĄto zamiĹĄljamo kad gledamo prizor?
Igor Kuduz fotografira banalne prizore, uporno i posveÄeno, svakodnevno, Äak pomalo opsesivno. HodajuÄi gradom, vozeÄi se vlakom ili tramvajem na posao biljeĹži sluÄajne prizore mobitelom, kao da jedino kroz objektiv vidi svijet oko sebe, kao da jedino tako ostaje prisutan u trenutku.
Na ovoj izloĹžbi prvi puta vidimo gotovo zaokruĹženi ciklus portreta anonimnih suputnika pod nazivom Anonymous â stolen but not forgotten. Kao ĹĄto sam autor kaĹže, radi se o âukradenim portretima”: on fotografira nepoznate ljude u trenucima kada oni nisu toga svjesni, kad nema vremena za navlaÄenje maski, kad smo krhki i svoji. Prizori ljudskih lica, zamiĹĄljenih, odsutnih, rijetko nasmijanih, otkrivaju nam stanja koja Äovjek doĹživljava kada je sam sa sobom, ali u javnom prostoru (kao ĹĄto su to nekada radili Walker Evans ili Robert Frank). Putovanje vlakom (kojim autor putuje na posao iz Zagreba u Koprivnicu) moment je nepripadanja mjestu i vremenu, na neki naÄin izvanredna situacija kada Äovjek biva uronjen u svoje misli, vakuum u kojem dolazi do prepuĹĄtanja najintimnijim promiĹĄljanjima. Nesvjesni okoline, to postaju âmjesta samoÄe u gomili”. Ove su fotografije samo dijeliÄ narativa, no svejedno su dobar uvid u stanja i Ĺživote ljudi, donose portrete ljudi razliÄitih fizionomija, dobi, spola, raspoloĹženja i kod gledatelja pobuÄuju autorefleksiju.
Dakle, subjekt fotografije je jasan â to je ljudsko biÄe â no, ono ĹĄto se dogaÄa iza subjekta uvijek je neizvjesno, nedovrĹĄeno, nedokazivo; to neĹĄto jest Izraz, onaj dodatak koji pretvara ljudska tijela u duĹĄe. MoĹžemo reÄi da promatramo galeriju anonymous animula: anonimnih malih individualnih duĹĄa kod kojih kroz Izraz (element koji se stvara kroz nenamjeĹĄtenost, spontanost, nesvjesnost pogleda) dolazimo do fragmenata njihovih istina.
Ovako koncipirana serija portreta implicira i pitanje voajerizma: zaĹĄto su nam ljudska lica zanimljiva, zaĹĄto volimo promatrati druge ljude, zaĹĄto nas zanimaju tuÄi Ĺživoti i smijemo li ulaziti u tuÄu intimu iako se radi o javnom prostoru? Volimo gledati lica, to je dio nas, ali to nije samo voajerizam iz fetiĹĄistiÄkih pobuda, to je i Ĺželja za pripadanjem vrsti.
Estetika fotografije Kuduzu nije toliko vaĹžna, njega zanima biljeĹženje fragmenata stvarnosti. On mobitelom fotografira sluÄajne prizore, provlaÄi ih kroz popularnu kiÄ aplikaciju laĹžnog polaroida, kao da, na neki naÄin, Ĺželi napraviti distancu od stvarnosti ironizirajuÄi je kroz alate popularnih medija. No, ono ĹĄto na kraju ipak ostaje nije uljepĹĄana stvarnost, nego â kroz pojaÄane boje â prenaglaĹĄena stvarnost koja Äesto nije nasmijeĹĄena, upravo zato ĹĄto nije namjeĹĄtena.
Dokumentiranje je samo prvi korak u stvaranju. SljedeÄi je arhiviranje: instant objavljivanje na druĹĄtvenoj mreĹži pod nazivom serije i rednim brojem fotografije: potpuno generiÄki naÄin, distanciran, bez emocija, bez konteksta, samo kao dokaz traga o tim ljudima. Koliko god to na prvi pogled djelovalo hladno, ove fotografije u nama pobuÄuju upravo suprotno: empatiju, prepoznavanje. I koliko god se radilo o ljudima bez imena i prezimena, ne dobivamo osjeÄaj nevaĹžnosti individue, veÄ univerzalnosti ljudskog iskustva â gdje god na svijetu snimili fotografije u javnom prostoru, dobit Äemo sliÄna lica, ljude, sliÄne izraze â jer svi dijelimo sliÄna iskustva.
Govore li onda ove fotografije uopÄe o druĹĄtvenom kontekstu? I da i ne. Ali to nije ni vaĹžno. VaĹžno je prepoznavanje i pounutrenje iskustava. Imamo osjeÄaj da bismo u nastavak ovog niza mogli dodati fotografiju naĹĄeg lica i zbog toga se nekako osjeÄamo bolje, kao da sve ima malo viĹĄe smisla, kao da smo i mi malo viĹĄe (ili manje) vaĹžni i kao da promatranjem drugih stvaramo sebe. I da neÄemo biti zaboravljeni.
IzloĹžbu moĹžete pogledati do 6. 12. 2014. od 16- 18 sati.
Fotografije: Tina AntoliÄ i Ivan GundiÄ
{vsig}kultura/12-2014/galerija-kuduz{/vsig}