pozitivno iskustvo

Javila nam se čitateljica koja je prije 15 godina bila štićenica samostana u Križevcima: Tamo sam pronašla drugi dom i izgradila se kao osoba

Vjerujte mi da je to jedan od boljih domova za djecu u Hrvatskoj, napisala je čitateljica koja je danas odrasla osoba, svoj čovjek, radi kao medicinska sestra u bolnici, ima svoju kuću i dečka.

17:00h
0
Foto: Miroslav Stručić
Foto: Miroslav Stručić

S pričom vezanom na križevački samostan sestara Bazilijanki reagirala je 27-godišnja čitateljica, koja je kao šestogodišnja djevojčica završila u spomenutom smještaju i živjela u njemu šest godina. Htjela je prenijeti svoje osobno iskustvo. Bilo je to prije 15 godina.


– Moji roditelji su oboje bolesni, psihički, mama ima mentalnu retardaciju i ne možete ni zamisliti što sam sve kao dijete zajedno sa svojom sestrom proživjela uz roditelje. Od svakodnevnih svađa, spavanja po tuđim kućama, skrivanja od tate da ne dobijemo batina do stalnih odlazaka mame od kuće pa do toga da je tata znao izubijati mamu i sve to smo mi gledale. Naravno bilo je još svega – navodi čitateljica čija je sestra doznala za samostan i odvela ih tamo.

– Bila sam stara nepunih sedam godina kad sam kročila u tu kuću i taj dom. U tom dvorištu se nalaze tri ogromne kuće, starački dom, samostan i dječji dom. Tamo smo se školovale, imale četiri do pet obroka dnevno, doručak, ručak, večeru plus po dva međuobroka. Svaki dan smo se prali i kupali. Išli smo na more na Korčulu gdje je jedna divna kuća, išli smo u Žumberak u Sošice gdje je još jedna kuća bila samo za nas. Slatkiša smo imali na izvoz, jeli smo Twix koji tada u Hrvatskoj nije bio u trgovinama i neke slatkiše koji se tek danas mogu kupiti u trgovačkim centrima. Kad sam bila u samostanu išla sam na sve školske izlete i uvijek sam dobivala džeparac. Bili smo na suhom i toplom. Nas 23 cure svih uzrasta. Božići su bili popraćeni obiljem hrane i poklona, Uskrs isto tako. Išla sam na čuvanje kod ljudi koji su me ugostili bolje i toplije nego ikad itko u mojoj vlastitoj roditeljskoj kući. Za nas se brinula Željkica, moja odgojiteljica i Zinovija, glavna sestra i divne su bile. Najveći roditelji ikad. Podrška u svemu i uvijek spremne na razgovor – opisala je čitateljica svoj boravak u samostanu prije dvadeset godina.

Nadodala je da je odgajateljica unijela cijelu sebe u njihov odgoj. Živjela je s njima u toj kući i bila 24 sata dnevno na raspolaganju, dok sekunde vremena nije imala za sebe.

– Ona nije imala ni praznik ni godišnji odmor. Stvarno joj svaka čast i nema načina da joj ikada i jedna od nas to vrijeme vrati nadoknadi, ali ona nikada to ne bi ni tražila od nas. Vjerujte mi da je to jedan od boljih domova za djecu u Hrvatskoj – napisala je čitateljica koja je danas odrasla osoba, svoj čovjek, radi kao medicinska sestra u bolnici, ima svoju kuću i dečka.

– Stvarno sam se izgradila kao osoba, što uz svoje roditelje ne bih nikad uspjela – povjerila nam se.

Naša je čitateljica htjela iznijeti osobno pozitivno iskustvo iz samostana prije 15 godina, a na naše pitanje misli li da se tamo u međuvremenu nešto promijenilo, kaže da je sada djeci tamo još bolje.

čitam...