3.7 C
Koprivnica
Utorak, 24. prosinca 2024.
No menu items!
- Oglasni prostor -

KOLUMNA Dražen Sačer // Palijativna medicina 2. dio
K

Ne propustite

“Izbor odlučuje našu sudbinu, a ne splet okolnosti”

(Aristotel)

Ostani uz menePalijativna skrb obuhvaća sve dimenzije patnje. Teško oboljelom bolesniku i njegovoj obitelji pomaže se na zdravstvenom, psihosocijalnom i duhovnom planu. Međusobna povezanost sudionika palijativne skrbi zbog prirode posla mora postojati 24 sata dnevno i sedam dana u tjednu. Izuzetno je važna etičnost i suosjećanje spram pacijenta, a odnos s njim mora biti partnerski, uzajaman. Liječnik po prirodi svog zvanja mora sve učiniti za dobrobit svakog bolesnika, a posebno umirućeg.

Kao što smo u ranijem napisu spomenuli, unatoč tome što Zakon o zdravstvenoj zaštiti Republike Hrvatske predviđa postojanje Ustanova za palijativnu skrb, u Hrvatskoj ih je daleko premalo i nedostatne su za najranjiviji i najpotrebitiji dio populacije – teško oboljele i umiruće. Primjerice, Dom čiji je kapacitet veći od pedeset kreveta zakonski bi morao imati liječnički tim, ali ga najčešće nema. Najracionalnije bi bilo formirati palijativne jedinice u postojećim zdravstvenim ustanovama (Klinike, Bolnice, Domovi zdravlja) i socijalnim ustanovama – Domovi za starije i nemoćne osobe. Glavni razlog za smještaj teško oboljelih bolesnika u Dom, uglavnom je zdravstvena indikacija, a zaštitni znak brojnih štićenika domova je multimorbiditet (jednakovremeno prisustvo više bolesti). U nedostatku hospicija upravo su Domovi najčešće mjesto za provođenje palijativne medicine, uz uvjet povećanja broja dodatno educiranog zdravstvenog osoblja. Svakom je jasno da terminalnim bolesnicima nije dovoljno da ih se redovito hrani, daje lijekove i da budu u čistom, jer su njihove potrebe daleko veće.

Neophodno je odrediti i standardizirati usluge, bolesti i stanja koja ulaze u program palijativne skrbi, a trajanje skrbi je nakčešće doživotno. Potrebno je oformiti ustanove za produženo liječenje (jedna od rijetkih je ona u Novom Marofu), bolnice za kronične bolesti („kronikariji”), gerijatrijske odjele koji su zasad dokinuti, domove za starije i nemoćne osobe te oformiti ustanovu kućnih posjeta za takove bolesnike. Vrlo jednostavno, čak i lako provedivo ali treba barem malo htijenja, nešto znanja i naravno novčanih sredstava. Obzirom na značajan doprinos volontera u programu palijativne skrbi čak i to nije nepremostiva prepreka.

Treba podsjetiti da je u okviru prijedloga svojedobne zdravstvene reforme, postojao “model Koprivnica 2002.” koji je bio financiran od Međunarodnog monetarnog fonda, a izobrazba iz palijativne skrbi je predviđala šestomjesečnu edukaciju liječnika za voditelja palijativne jedinice u samostalnom hospiciju. Za medicinske sestre edukacija je trajala šest tjedana. Nažalost osim velikog entuzijazma i početnih edukacija zdravstvenih radnika, u mogim se sredinama nije odmaklo puno dalje. U našoj sredini zahvaljujući naporima i entuzijazmu mnogih, a prije svih dr. Mate Devčića, Koprivnica ima Ambulantu za palijativnu skrb i dnevni boravak.. I dalje je potrebno iznova senzibilizirati javnost na ovo prevažno pitanje, ali i zakonodavac mora shvatiti neophodnost formiranja hospicija u kojem će se provoditi palijativna skrb. U postojeći zdravstveni sustav trebalo bi integrirati mrežu hospicijskih jedinica s primjereno educiranim zdravstvenim djelatnicima, potpomognutih također dobro obučenim dobrovoljcima.

Svako živo biće koje se rodi mora i umrijeti, a taj odlazak mora biti dostojanstven. Treba promovirati stav “da je umiranje život – krajnji dio života koji završava smrću i treba ga proživjeti na najbolji mogući način”. IlustracijaPovelja UN-a o pravima umirućih od 1974. godine kaže: “Ako umirem, imam pravo da se samnom postupa kao prema ljudskom biću sve do mog posljednjeg daha, da se nadam bez obzira na opravdanost te nade…” Kad klasična medicina digne ruke od pacijenta i kad se čuje ono deprimirajuće “nažalost ništa se više ne može učiniti”, nastupa palijativna medicina sa stavom “mnogo se toga još može učiniti”. Može se poboljšati kvaliteta života onom koji je na odlasku kao i onima koji su uz njega. Treba samo htjeti i naravno znati. Eutanazija i asistirano samoubojstvo su neprihvatljive radnje, iako su u nekim zemljama zakonski dopuštene. U skladu s kršćanskim naukom, ali i etičkim i moralnim kodeksom, nikada i nikako ne možemo prihvatiti eutanaziju. Ti “zahtjevi za smrću” teško oboljelih zapravo su prosvjed protiv neodgovarajuće brige o njima. Oni su zapravo vapaj odlazećih za većom ljudskom pažnjom i brižnijom liječničkom skrbi te njihova želja za boljom kvalitetom života tijekom bolesti i umiranja. Umjesto da se uništi patnik, treba ublažiti patnju.

Na tragu misli velikog Aristotela iz podnaslova teksta da “izbor odlučuje našu sudbinu, a ne splet okolnosti”, naš je definitivni izbor palijativna skrb. Zaključno, konačni cilj postojanja hospicija i palijativne skrbi je ublaženje patnje – tjelesne, emocionalne i duhovne. Život se ne produžuje, niti skraćuje, već se do zadnjeg trenutka nastoji podići njegova kvaliteta , a postupa se uz uobičajene medicinske standarde, prema željama i nazorima bolesnika i njemu bliskih osoba.

Piše: dr. Dražen Sačer, fizijatar
E-mail: drazen.sacer1@kc.t-com.hr
Tel: 048 625 033

 

Facebook komentari / dostupni ukoliko ste prijavljeni na svoj FB profil (Komentiranjem prihvaćate naše uvjete korištenja).

Ne propustite

- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

Najnovije

Gradsko vijeće

Đurđevački vijećnici odgodili pripajanje vodnih usluga Bjelovaru, Lacković: Ponuda nije dobra za građane

Jedna od točaka na današnjem Gradskom vijeću Grada Đurđevca bila je Odluka o pripajanju Komunalija Đurđevac društvu Vodne usluge...
- Oglasni prostor -

Vezane vijesti

×