REAKCIJA BOLESNIKA NA BOLEST
Bolest predstavlja poremećaj normalnih zbivanja u organizmu, kao reakcija na vanjske i unutarnje podražaje – biološke, fizikalno-kemijske, mehaničke ili psihološke prirode. Kao i zdravlje, bolest je također sastavni dio života, gotovo neminovnost koju izbjegnu tek rijetki sretnici. Kakva će biti bolesnikova reakcija na bolest najviše ovisi o samom bolesniku, ali i o težini ozbiljnosti same bolesti. Tako će simptomi vezani uz sljepoću ili gluhoću izazvati burnu reakciju i vrlo teško ugroziti i mentalno zdravlje, pogotovo osobe koja je ranije vidjela ili čula. Ova stanja, dovode bolesnika do izolacije u odnosu na okolinu i u znatnoj mjeri narušavaju kvalitetu življenja. Slično je, ali ipak neuporedivo lakše kod svake druge bolesti ili ozljede.
Statistike govore da pacijentu ipak najteže pada saznanje o zloćudnoj bolesti, prije svega, radi još uvijek uvriježenog ali netočnoig mišljenja da su te bolesti neizlječive. U slučaju maligniteta i liječnik se nalazi u vrlo delikatnoj situaciji – kako i kada priopćiti pacijentu dijagnozu maligne bolesti. Danas, zahvaljujući boljim mogućnostima liječenja, ali i opće prihbaćenog stava da bolesnik mora znati istinu o svom zdravstvenom stanju, većina se liječnika odlučuje bolesnicima reći dijagnozu, ali istovremeno uputiti ih u mogućnosti liječenja, a često i izlječenja. Prva reakcija svakog bolesnika na sumnju ili spoznaju da ima rak je strah.
Neminovna je i depresivna reakcija koja je po svom intenzitetu različita od bolesnika do bolesnika. Za tu prvotnu akutnu psihičku traumu pacijent i liječnik moraju zajednički naći što ranije rješenje. Srećom, u toj novoj i neželjenoj situaciji bolesnik nije sam. Uz njega je i najveća mu je potpora obitelj, potom liječnik, prijatelji, rodbina i susjedi. U nekim sredinama postoje i stručna savjetovališta, kao primjerice i kod nas u okviru Lige protiv raka Koprivničko-križevačke županije. Ipak, najviše toga ovisi i sve se događa, kao i kod svih drugih bolesti na relaciji PACIJENT – LIJEČNIK – OBITELJ.
Ljudski se odnosi između ostalog zasnivaju i na uzajamnoj pomoći i suosjećanju.
Bolesnik liječniku povjerava svoje bolove, strah, nezadovoljstvo, nemire, brigu i nespokoj – naprosto sve ono što ga muči. Pacijent treba osobu kojoj će govoriti o svojim tegobama i koja će ga pažljivo slušati. U toj situaciji potrebno je veliko strpljenje liječnika, njegova blagonaklonost i razumijevanje. Ostvarenje dobrog emocionalnog odnosa između pacijenta i liječnika najvažniji je preduvjet kasnijeg uspješnog liječenja.
Osobe koje imaju veću sigurnost i samopouzdanje mogu na bolest gledati realnije.
I one su naravno zabrinute i ustrašene u okvirima očekivanog realnog straha koji je posljedica svake bolesti, ali se mogu adaptirati na stvarnost : liječiti se, pretrpjeti bol i neugodu koju bolest donosi i čekati izlječenje. Svaka je tjelesna bolest obojena ličnošću pacijenta. Ima bolesnika koji više boluju od jake emocionalne patnje kao rekcije na bolest, nego od same tjelesne bolesti i oni trebaju posebnu brižnost i razumijevanje.
Iako ne postoje oštra razgraničenja, obično se reakcije bolesnika na bolest klasificiraju u tri skupine: l. DEPRESIVNA , 2. PROJEKTIVNA i 3. NEGIRAJUĆA
Sasvim je razumljiva, pa i očekivana depresivna reakcija na bolest, jer ona u pravilu mijenja uobičajeni način života bolesnika. On je lišen mnogih zadovoljstava i ugoda, zbog prirode bolesti postaje više ili manje ovisan o drugima, njegov socijalni status se mijenja. Teški se bolesnik odriče svoje uspješnosti, svojih nada, želja i očekivanja. Anksioznost (tjeskoba, strah, zabrinutost, napetost,…) i depresija glavna su obilježja te skupine bolesnika.
Projektivnoj skupini pripadaju osobe koje su uvijek bile sklone optuživati druge za ono što im se događa. Njihova sposobnost potiskivanja izrazito je snižena. Ova osobina ne predstavlja nikakav moralni minus, već je ostatak nepovoljnog razvoja ličnosti bolesnika. Stupanj projekcije ne mora uvijek biti u skladu s težinom bolesti.
Skupina bolesnika s negirajućom reakcijom nije velika. Ove osobe su i prije nastupa bolesti iskazivale sklonost da na neugodne psihičke podražaje reagiraju negacijom, neprihvaćanjem. Za njih je bijeg od stvarnosti obrana od najtežih pritisaka i opasnosti. U pravilu ovi su bolesnici pretjerano optimistični u odnosu na povoljan ishod liječenja.
Piše: dr. Dražen Sačer, fizijatar
Tel. 048 625 033
E-mail : drazen.sacer1@kc.t-com.hr