„Šefe, ukrali nam šumu“ gotovo srušivši vrata istresao je Marko ravno pred Antu jedva dolazeći do zraka, što od trke, što od silnog uzbuđenja i straha.
Antu je u hipu oblio hladan znoj i kao da je sva snaga odjednom nestala iz njega.
Posljednjim atomima snage pokušao je potrčati, ali se spotakao i pao, a tada mu se smračilo pred očima.
Ali nije bio u nesvijesti. Zapravo sve je svjesniji bio bola koji mu se širio iz lijevog dijela stražnjice, kao i ravnomjernog disanja njegove Mande, a i činjenice da je opet pao iz kreveta i rasprostro se kol’ko je širok i dugačak po seljačkom podu svoje spavaće sobe.
Opet taj san. I svaki put isto. Uvijek nakon što potrči probudi se pored kreveta.
A nije ga to proganjalo valjda već deset godina. Bit će da je ova glasina, kako neće biti za penzije na jesen, vratila stare demone.
A počelo je to kada je došao na čelo lokalne šumarije. Slavlje je kratko trajalo, a onda ga je obuzeo strašan strah da će mu netko ukrasti šumu.Držao je on to za sebe neko vrijeme, ali onda je skoro poludio, pa je jedan dan odlučio podijeliti to s najbližim suradnicima.
„A da zrušimo par trupci na svaku cestu pa nišće nebu mogel ni blizu šumi“ predložio je naivno Jura.
„Pa da nas optuže za balvan revoluciju. Jesil’ ti normalan?!“ odbrusio je Ante, ali već prije nego je to do kraja izrekao već mu se negdje na rubu svijesti počela rađati genijalna misao.
Rampe!
„Rampe nisu ni slične balvanima, jer svaku možeš po potrebi otvorit’, možeš, i pustit’ nekoga, ako baš mora da uđe, prođe ili šta ja znam.“ već se vidi kako referira svome rođi i ostalim visokim rukovodiocima, a svi bleje u njega i pitaju se kako se nisu ranije toga sjetili-„a opet ne može ti ni’ko šumu ukrast’.“
„A i ne bi ja pustio da se svako šeta kako ‘oće“ -vrckavo će Ante-„Nek’ se lijepo organiziraju u grupe, najave, a onda ćemo mi lijepo iskordinirat’ pratnju, onako lijepo preko ministarstva, pa nek njih malo specijalci uvate vodat i čuvat po šumi, pa onako malo trkom nek ih provedu, uz pjesmu, pa da vidimo onda ‘oće im bit do šetnje i zaj……“-pustio je Ante mašti na volju.
I svi se grohotom nasmijaše na Antine dosjetke. Kažu, dobar si ti, javit ćemo se. Ali onda dugo ništa. I već se zabrinuo Ante da je njegova genijalna ideja otišla u zaborav kao tolike druge koje su mogle spasiti čovječanstvo. I pomislio da je pogrešno protumačio zabrinutost koju je na rastanku vidio u očima tih velikih ljudi. Kad jednog dana evo ti depeše. Postavljaj rampe! Nemoj da ti ni jedan puteljak promakne! Neće oni majci….
Ali ne bi naši rukovodioci bili to što jesu da nisu mudre glave. Nisu oni čekali bez razloga. Trebalo je njima vremena da razmotre sve scenarije, da prozru sve neprijateljeve nakane. I tako je pala odluka. Rampe nisu dovoljne. Rušenje svega što neprijatelj može iskoristiti za subverzivne aktivnosti, kao što su šetnje ili odmor u prirodi jedini je pravi odgovor. Osim toga tko će ukrasti ono čega nema.
I tako je naš junak Ante zaštitio naše šume-kojih nema.
Stvarno ne mogu shvatiti pravu namjenu tih rampi, razasutih po našim šumama i što i od koga one štite. Čije paranoje su uzrok ove sulude uzurpacije šuma. To naravno nije sve. Ako malo prošetate našim šumama vidjet ćete i goleme ograđene komplekse. Naravno tamo gdje još možete šetati, jer većina naših šuma danas su šikare. Ono malo što je ostalo uskoro će doći na red.
Šumari će se pri samom spomenu ove teme odmah početi braniti podacima o prirastu bio mase i ostalim stručnim frazama koje mi smrtnici naravno ne možemo razumjeti.
No mislim da je veći problem to što to ne mogu razumjeti biljne i životinjske zajednice, a naravno i gljive, stanovnici starih šuma.
U svoj doktorskoj disertaciji, švedski znanstvenik Eric Danell bavi se problematikom uzgoja bjelkaste lisičice (Cantharelus cibarius Fries), izuzetno cijenjene delikatese, gljive broj jedan sjeverne Evrope.
U disertaciji je obrađena vrlo kompleksna problematika uzgoja mikoriznih gljiva, dakle onih koje žive u simbiozi sa biljkama, u većini slučajeva drvećem, uspostavljajući „vezu“ između korijena biljke i micelija gljive, koja je obostrano korisna za oba organizma. Gljive iz ove zajednice profitiraju uzimanjem hranjivih tvari, uglavnom ugljikohidrata, a korijenje biljke postaje sposobnije za upijanje mineralnih tvari. Cijeli niz vrhunskih gljivarskih delikatesa raste u ovakvoj simbiozi, od većini poznatog vrganja, do skupocjenih tartufa.
Kako bi došao do odgovora na pitanje koji su to uvjeti potrebni za rast ovih gljiva, a posebno bjelkaste lisičice, autor preispituje niz hipoteza koristeći se vlastitim i istraživanjima drugih autora.
Smatra se da mikorizne gljive možemo podijeliti na one koje rastu u mladoj šumi tzv „gljive ranog stadija“ i one koje rastu u starijoj šumi ili „ gljive kasnog stadija“.
Bjelkasta lisičica, po svojim karakteristikama, spada u skupinu „gljiva kasnog stadija“.
Autor dokazuje da nije potpuno točna hipoteza kako će gljive kasnog stadija uspostavljati mikorizu samo sa starim stablima. Uostalom, uspostava mikorize sa mladim stablima upravo je cilj ove dizertacije, budući da autor želi i na kraju uspijeva uspostaviti rast ove gljive u umjetno stvorenim uvjetima, no zbog niza faktora to je vrlo složen proces.
Prije svega ove gljive odlikuje dug period uspostave mikorize, spor rast micelija i rasprostiranje vegetativnim rastom. Za razliku od gljiva ranog stadija, ove će vrste vrlo rijetko koristiti spore za razmnožavanje i to u uvjetima kada je potrebno neko prilagođavanje promjenama u okolini, a i tada će se mikoriza uspostavljati samo sa starijim stablima.
Autor navodi kako je moguće uspostaviti i mikorizu sa mlađim stablima, što je i eksperimentalno dokazano, ali samo na način da se mikoriza uspostavi sa micelijem već vezanim uz starije stablo.
Naveden je i niz drugih faktora karakterističnih za starije šume, a koji pogoduju rastu ovih vrsta, od debljine pokrovnog sloja do sastava tla, a također i podatak da je najmlađe drvo za koje je autor ustanovio mikorizu u prirodi, 28 godina stara smreka (Picea abies).
Iz navedenog se može zaključiti da postoji velika vjerojatnost da će, posiječemo li sva starija stabla u nekoj šumi iz nje nestati i veliki broj vrsta, ili će se bar njihov broj reducirati do te mjere da će postati gotovo rijetkost. Možda će se tada netko dosjetiti da i ove vrste stavi na listu zaštićenih vrsta, što će, vjerojatno ste iz napisanog i vi to zaključili, biti uzaludan potez, jer razmnožavanje ove vrste ne ovisi o intenzitetu branja plodišta.
Bjelkastu lisičicu možete prepoznati prije svega po karakterističnim listićima, koji odlikuju sve pripadnike roda Cantharellus, a koji su toliko uski da često više liče na prutiće te su tipično račvasto mrežasti. Kod bjelkaste lisičice oni su žuti poput žumanca. Klobuk je žut do narančast, na dijelovima kao da je presvučen bjelkastom paučinom, s tipično vijugavim obodom.
Treba svakako paziti da se ova prekrasna jestiva gljiva ne zamijeni sa otrovnom lažnom lisičicom (Hygrophoropsis aurantiaca) ili smrtno otrovn
om zavodnicom (Omphalotus olearius) koje obje rastu na panjevima ili drvnim ostacima.