Ova godina stvarno je idealna za gljive. Budući da rastu na sve strane često su tema razgovora.
I dok, kada je riječ o vrganjima i eventualno lisičkama, uglavnom nema nikakvog problema u sporazumijevanju, kada naletite na nekoga tko zna koju vrstu više obično nastaju problemi.
Ako je riječ o vrsti koja je česta u nekom kraju i narod joj je nadjenuo ime, a vi nedajbože dolazite iz drugog kraja ili ste, kao ja, o gljivama učili iz literature i od ljudi koji se služe nekim, nazovimo to tako, službenim nazivima, problemi u razumijevanju postaju gotovo nepremostivi.
Svaki naš kraj ima svoj naziv za pojedinu vrstu ili pak za nekoliko vrsta koje narod prepoznaje kao jednu, a da stvar bude još gora, često se isti naziv, u različitim krajevima, koristi za različite vrste gljiva. Kada s nekim iz Bosne pa i iz dijelova Slavonije želite razgovarati o blagvama preporučam da koristite termin rujnica pa će vas bolje razumjeti No nastati će prava zbrka ako vas bude slušao neki stanovnik sjevernih ili pak primorskih krajeva Hrvatske koji kao rujnicu poznaju potpuno druge vrste gljiva. Naravno svaki od njih drugu vrstu, onu koja je česta u njihovim krajevima, no ovdje će se barem raditi o srodnim vrstama, koje i u našoj literaturi možete pronaći kao neke od pripadnika skupine gljiva, koje zajednički možemo imenovati rujnicama.
Neki dan sam razgovor o gljivama zapodjenuo u Zagorju i nakon popriličnog truda da shvatim koju to vrstu, koja raste na panju, tamo narod sakuplja, na kraju nije bilo rezultata.
U literaturi dostupnoj na hrvatskom naći ćete priličnu šarolikost naziva, jer se svaki autor opredijelio za svoj izvor ili način tvorbe hrvatskih naziva. No ono što može pomoći je navođenje sinonima u pojedinim djelima, što će olakšati usporedbu.
Isticanje hrvatskih naziva i kod istog autora s vremenom doživljava promjene. Romano Božac se u svojoj Enciklopediji gljiva, svakako najopsežnijem djelu na hrvatskom jeziku sa gotovo 2000 opisanih vrsta i još više onih spomenutih, opredijelio približiti hrvatske nazive onim latinskim, pa će tako svaka gljiva imati naziv koji se sastoji od dvije riječi od kojih jedna predstavlja rod gljiva, a druga pobliže određuje vrstu. To je odmak od dosadašnje prakse u kojoj su određene (neke) vrste bile opisane samo jednom riječju i to, kada je to bilo moguće, preuzimanjem naziva iz naroda.
Nakon početnih lutanja u kojima sam pokušavao koristiti neke uobičajene nazive pojedinih vrsta, opredijelio sam se da ću nadalje koristiti nazive kako su navedeni u ovom izdanju, obzirom da se radi o najnovijem i, kako sam već naveo, najopsežnijem izdanju, a po mom osobnom mišljenju, djelu koje će još dugo biti referentno na ovim područjima za svakoga tko se iole ozbiljnije želi baviti gljivama.
Kod vrsta koje su poznatije ili češće, uobičajene, recimo to tako, narodne nazive, koristit ću kao sinonime.
Iskreno se nadam da će na taj način uspjeti smanjiti zbrku koja postoji u hrvatskim nazivima gljiva.
Svaki bolji poznavatelj gljiva reći će vam da je zabunu moguće eliminirati jedino korištenjem latinskog nazivlja.
I to i jest uglavnom tako.
Ali ako ste još na početku ( i ne samo u tom slučaju) i ovdje ćete naići na niz prepreka i nedoumica.
Prvo što morate imati na umu da se znanost o gljivama stalno razvija, da se dolazi do novih spoznaja, otkrivaju se nove vrste, ali i nove značajke gljiva, što uzrokuje promjene u sistematici, pa se gljive svrstavaju u nove rodove te im se mijenjaju nazivi.
Tako je to danas, ali tako je bilo i u prošlosti, pa ćete za istu vrstu u literaturi pronaći niz sinonima.
I ovdje sam se ja opredijelio nazivati gljive najnovijim dostupnim nazivima, iako su se neki sinonimi već udomaćili u hrvatskim gljivarskim krugovima.
To može biti pomalo zbunjujuće, ali gljivarski znalci se uglavnom dobro snalaze u ovoj priči jer će se obično barem jedan od sugovornika sjetiti nekog od sinonima koji će drugima omogućiti da shvate o čemu se radi.
Korištenje latinskih naziva u svakom slučaju je puno precizniji način komunikacije o gljivama i uglavnom onemogućava da dođe do zabune, jer će jedan naziv uglavnom odgovarati samo jednoj vrsti.
Kažem uglavnom jer, iako su ti slučajevi prilično rijetki i odnose se uglavnom na novo opisane vrste, može se dogoditi da različiti autori istim nazivom opisuju različite vrste. S vremenom se takve dileme razriješe i ustali se prevladavajuće mišljenje o tome koju vrstu treba nazvati kojim imenom.
Tako je danas potpuno jasno koja se to vrsta krije pod nazivom queletov vrganj (Boletus queletii Schulzer).
No to očito nije bilo tako 30-ti godina prošlog stoljeća kada je o ovoj gljivi, pod narodnim nazivom glatkonoška , kako i njenoj srodnici baršunastom vrganju ili zelenjači (Boletus erythropus), pisao Kamilo Blagajić, koristeći potpuno suprotne latinske nazive kao sinonime ovih gljiva, što je dugo stvaralo zbrku u našoj literaturi.
Obje ove gljive spadaju u skupinu gljiva sa crvenim cjevčicama, no koje su u mladosti žute te starenjem poprimaju crvenu boju. Obje nemaju mrežicu na stručku, no kod queletovog vrganja stručak je pustenasto točkast, gotovo gladak i u donjem dijelu izrazito, kao krv (mene čak ponekad više podsjeća na boju cikle) crven što je naročito vidljivo na presjeku. Klobuk mu je vrlo promjenjive boje, žutosmeđ, narančast ili pak crvenkast. Meso na presjeku, ali i na opip, brzo poplavi.
U pogledu jestivosti ova se gljiva smatra sumljivom, iako neki smatraju da se može jesti, ako se, kao što se to radi kod pripreme baršunastog vrganja, dobro prokuha i voda odlije.