Sezona gljiva je počela!
Mnogi će pomisliti:“Zar već! Pa još nije stigla jesen“.
„No, pa normalno da ima gljiva. Pa kaj ne vidiš kakvo je vreme?“ odgovorit ćete vi, a oni, znalci među vama reći će kako ima tome već više od tri mjeseca da ste nabrali prve smrčkovice.
Pravi će majstori samo šutjeti. Oni znaju pravu istinu-sezona gljiva nikada i ne prestaje.
I to je ono što vam želimo pokazati kroz ovu seriju članaka o gljivama, svojevrsnom gljivarskom dnevniku, u kojem nam je nakana pratiti bilo prirode iz tjedna u tjedan.
Iako će dobar dio vrsta koje ćemo izdvojiti za vas biti jestive i zaista prave delikatese, ponekad nećemo moći odoljeti pokazati vam ljepotice, bez kulinarskog značaja, ali i one opasne, otrovne- vrebačice neopreznih.
Zato prije svega: Oprez!
Panterova muhara
Trovanje gljivama sve je samo ne bezopasno.
I upravo zbog toga odlučio sam započeti ovaj serijal jednom takvom, smrtno otrovnom, panterovom muharom (Amanita pantherina (DC ex Fr.) Secr.). Ovu prekrasnu gljivu gotovo sigurno ćete susresti ako u gljivarenje krenete u ovo doba godine i zato zaslužuje da je bolje upoznamo.
No prije toga potrebno je reći par riječi o rodu gljiva Amanita.
Naime, gotovo je nemoguće naučiti nešto više o gljivama, ako barem površno ne poznajete sistematiku gljiva. Dapače, upoznavanje pojedine vrste gljiva bez znanja o karakteristikama roda kojem pripada, težak je, gotovo sizifov posao.
Ne postoje pravila kojim bi mogli odvojiti jestive od nejestivih gljiva, ali postoje određena pravila unutar pojedinog roda gljiva koja nam to mogu olakšati.
Rod Amanita zaslužan je za možda najveće, ali svakako najpoznatije otrovnice, od kojih se najčešće izdvaja zelena pupavka, ali i za, vjerojatno najpoznatiju gljivu, onu crvenu sa bijelim točkicama, koju svako dijete upozna kroz slikovnice i crtane filmove, također otrovnu, muharu. Upravo muharine bijele točke otkrivaju nam jednu od karakteristika ovog roda. Ove točke ostatak su ovoja (Velum universale) koji u mladosti ovija cijelu gljivu. kod nekih će vrsta donji dio ovoja formirati čašicu, dok će se kod drugih ostaci ovoja izgubiti tijekom rasta. S donje strane klobuka nalaze se listići. Otrusina je kod većine vrsta bijela tek rjeđe zelenkasta. Na stručku se često nalazi opnasti vjenčić, a stručak je često zadebljan.
Otrovnice ovog roda imaju bijelo meso.
Takva je i ova naša, s klobukom smeđe sive boje, po rubu tipično narebranim te mnogo ostataka ovoja. Na stručku je gladak vjenčić, a pri dnu stručka jako zadebljanje s ostacima ovoja.