U polufinalu Europskoga prvenstva igrat će Švedska i Rumunjska, odnosno Danska i Norveška. Za peto mjesto borit će se Crna Gora i Francuska, a za Hrvatsku kontinentalno prvenstvo je završeno. Naše nakon jučerašnje pobjede protiv Španjolki na devetom su mjestu.
Na prošlom EP-u u Makedoniji bile su šeste, a sada, dvije godine zrelije i iskusnije, osjetno su lošije. I po plasmanu i po igri. Što se u međuvremenu dogodilo?
Prije svega smjena izbornika. Jednog od najboljih hrvatskih trenera uopće, Zdravka Zovka, naslijedio je profesor Vladimir Canjuga, čovjek koji nikada u životu nije radio s ozbiljnim rukometašicama. Vodio je do sada juniore i žensku školsku ekipu. Rezultati su bili promjenjivi, varirali su od zlata do vrlo slabih.
Da me se ne bi pogrešno shvatilo, profesor Canjuga je vrlo pristojan čovjek, meni simpatičan, voli rukomet, vrijedan je i ozbiljan, no nažalost to još uvijek nisu atributi radi kojih bi mu se mogla povjeriti najperspektivnija hrvatska ženska reprezentacija. U svim sportovima uopće.
On je možda i najmanje kriv, sve to daleko više ide na dušu onih koji su donijeli odluku o njegovom postavljenju. Jer naš ženski rukomet, tu nema dvojbi, zaslužuje najboljega, najiskusnijega stručnjaka.
Bilo je pogrešaka. Doduše više manjih nego velikih, ali one su nas u svome zbroju dovele u situaciju da nam reprezentacija igra osjetno slabije nego prije dvije godine, a, ponovit ću, sa zrelijim i iskusnijim igračicama. Mnoge od njih u svojim klubovima razvile su se u svjetske klase.
Naše su teško stradale protiv Danske, sasvim su nadigrane od Rumunjske i Rusije. A Crna Gora, s manjim igračkim fondom, s puno ozlijeđenih igračica, pobijedi hladno Rusiju, a Danskoj očita takvu rukometnu lekciju, da je bilo užitak gledati. I to 3-2-1 obranom. Tu tešku i s aspekta struke zahtjevnu obranu naše djevojke više uopće ne igraju.
I što sada?
Ovaj neuspjeh trebalo bi iskoristiti i nakon temeljite analize povući neke poteze.
Detalji nisu sada toliko važni, za njih ima vremena.
Kao najvažnije, 18 mjeseci uoči Olimpijskih igara u Londonu, mora se napraviti strateški zaokret.
Ženski hrvatski rukomet, na razini saveza, ne smije biti manje važan od muškoga. Nakon toga, vjerujem da se hrvatskoj nacionalnoj selekciji više neće moći događati pedesetgodišnji početnici.
Izvor: www.hrt.hr