Koprivnički Rabljanin, popularni Vedran Beg, često se može vidjeti na ulicama našeg grada na biciklu. Što danas radi, čime se bavi, koji su mu planovi za budućnost, sve to saznali smo u ugodnom razgovoru.
Čime se baviš nakon Masterchefa?
U početku sam zaista uživao u tome što me ljudi prepoznaju na ulici, no nakon nekog vremena javila se potreba za odmorom. Zato sam otišao na Rab i cijelo ljeto brao maline i uživao u samoći i prirodi. Trenutno dosta radim honorarno, ali i besplatno, ukoliko se radi u humanitarne svrhe. Spajam ugodno s korisnim.
Koju školu si završio? Koliko znam, nisi se školovao za kuhara?
Ne, završio sam školu za hotelijersko-turistički menadžment. No, položio sam dodatne ispite da bi imao zvanje kuhara jer sam često radio u inozemstvu kao konobar, a zvanje kuhara bilo mi je potrebno da bih mogao legalno raditi u restoranima u inozemstvu zbog dosta strogih zakona. Iako opet nikad nisam radio kao kuhar, već kao konobar. Do Masterchefa praktički nikad nisam ušao u “pravu” kuhinju. Također, položio sam ispit i za majstora kuhara, da bih mogao voditi obiteljski restoran na Rabu. Bilo je nekih spekulacija da smo mi, natjecatelji, bili profesionalni kuhari, no to je stvarno neistina. Neki jesu imali iskustva u kuhinji, ali nitko nije radio na ovoj razini kvalitete.
Čega je bilo u Masterchefu, a što se nije moglo vidjeti na televiziji?
Bili smo 3 mjeseca zatvoreni u kući. Kad smo telefonirali, netko je stajao kraj nas. Pisali smo pisma, koja su se kasnije cenzurirala. Moja žena je npr. dobila pismo koje je skoro cijelo bilo zacrnjeno, što sam vidio tek kad sam izašao iz kuće. Zatim, nakon svake emisije smo 3 sata davali izjave, što je bilo vrlo naporno. A često se znalo događati da se ne objavi ništa. Inače, u kući smo se jako dobro slagali. Sve one nesuglasice bile su često i namjerno izazvane da bi se dobilo na zanimljivosti.
Kako ti je bilo gledati Masterchef nakon što si ispao?
S obzirom da se prikazivalo 3 tjedna nakon snimanja, ja sam ispao kad je na televiziji ostalo još 15ak emisija do kraja. Sa najvećim guštom pogledao sam svoj duel sa Davidom Skokom, dok finalni tjedan nisam želio gledati. Još uvijek mi je bilo teško što sam ispao. No, kasnije sam shvatio da nije toliko bitno tko je pobijedio, bitno je ono što si napravio tijekom boravka tamo.
Jedu li vrhunski kuhari za doručak salame, paštete i slično?
Što se mene osobno tiče, ja inače izbjegavam meso. Pašteta, ne daj Bože, nisam je 10 godina jeo. Pazim što jedem, kad nešto kupujem gledam od kojih je sastojaka napravljeno. Hraniš se svakodnevno; zašto se ne bi hranili zdravije, zašto se ne bi hranili s ljubavlju? Dok npr. Tom Gretić, kao predstavnik francuske kuhinje, jede sve! Ono što sam posebno zapamtio bila je riba s krvavicama. Naravno, kod njega to sve ima smisla.
Koliko dugo živiš u Koprivnici? Kako ti se sviđa?
Šest godina, ovdje sam se doselio sa Raba. Živio sam i u Rijeci, inozemstvu…Svi mi kažu da sam lud što sam sa mora došao tu, ali ljudi nisu svjesni kako izgleda zima na moru. Svako mjesto ima svojih pozitivnih i negativnih strana. Koprivnica, rekao bih, ima više pozitivnih. Nije prevelika, baš je taman. Nema nasilja, može se bez auta u školu i na posao, puno se gleda na fizičku formu, pogotovo vožnju biciklom. Voziš bicikl i za 5 minuta si u šumi. U Zagrebu ti za to isto treba sat vremena. Autom. Opet, sve ti je blizu: Varaždin, Zagreb, Mađarska. Jedini minus je, po meni, da je grad malo uspavan. Također, ali valjda je to svugdje tako – postoji daj famozni podravski jal.
Imaš li kakve poduzetničke ambicije?
Moj san je otvoriti u Koprivnici nešto s klopom. Mislim da bi mogla uspjeti koncepcija bistroa. Ljudi ovdje jako vole slatko, treba im ponuditi još jednu slastičarnu koja bi imala nešto drugačije slastice i to sve ukomponirano u bistro. Recimo ujutro ponuditi brunch, zatim neki kolač popodne i laganu večeru. Zašto se ujutro ne naći s nekim na brunchu, a ne na kavi? Ugodnije i lakše se razgovara kad nešto grickaš. U okolici Koprivnice ima toliko ljudi koji proizvode organsku hranu. Ujutro odeš na plac, kupiš 10 namirnica i to taj dan imaš na meniju. To opet ne bi trebalo biti preskupo, može se napraviti super jelo za malo novaca. Najveći problem je ponukati ljude da na taj način žive.
Koliko u uspjehu udjela ima rad, a koliko sreća?
Bez rada nema nikakvog ozbiljnog pomaka u ničemu. Sreća je samo dodatni faktor. S puno rada, rezultati moraju doći, pogotovo kad radiš ono što voliš.
Želiš li još nešto dodati?
I u svom nastupu u Masterchefu promovirao sam svoje uvjerenje o zdravom načinu ishrane, da ljudi moraju razmišljati o onom što jedu.