Za volanom se sjedi i po 12 sati dnevno uz moguće nekoliko prijeđenih tisuća kilometara mjesečno.
Dolaskom novog pružatelja usluge, priča o koprivničkim taksistima posljednjih je dana malo podigla interes građana o ovom načinu prometovanja gradom i okolicom, zbog čega smo odlučili detaljnije istražiti kakav je to posao.
Prvi taksisti u Koprivnici, naime, djelovali su još prije stotinu godina, a servis se uspio održati do danas, istina s povremenim prekidima.
O tome kakav je život taksista i kako se uopće odlučio za ovaj poziv, razgovarali smo s Damirom Maljakom, koji Koprivničance i žitelje okolnih općina prevozi već dvadesetak godina. Kaže, drugih poslova u ono vrijeme za njega nije bilo, pa je šansu vidio u taksiranju.
– U posljednja dva desetljeća potražnja je oscilirala. Jedno vrijeme interes je dosta padao, pa je prijetila opasnost da u potpunosti nestanemo s tržišta, no onda je opet krenulo. Evo interes i dalje raste, pa sve skupa i nije loše – rekao je Maljak te odmah dodao kako će njihova nova konkurencija dobro doći, jer će svima donijeti nove mušterije.
Radno vrijeme u ovom poslu, barem što se taksista-obrtnika tiče, ne postoji. Kažu, dok ima posla – radi se.
– Dan mi počinje u 5.30 sati, kad nekoliko ljudi odvezem na vlak. Kasnije, između devet i 14 sati voze se posao je redovan s raznim turama, dok je poslijepodne opet više onih koji se vlakom vraćaju iz Zagreba i žele se odvesti kući. U večernjim satima preko tjedna nema previše posla, no vikend je zato druga priča – navodi naš sugovornik.
Zahvaljujući policiji i preventivno-represivnim mjerama koje poduzimaju, sve više vozača vikendom se okreće vožnji taksijem i to nakon konzumacije alkoholnih pića. Nažalost, svakodnevno svjedočimo da ta brojka nije ni približno dovoljna, ali svaka osoba koja ne sjedne za volan pripita, potencijalno sebi i drugima u tom trenutku spašava život. Među vikendašima ima i dosta mladih, koji se zajedno, uz podjelu troška, vraćaju iz noćnog izlaska.
Biti taksist 20 godina znači čuti svašta od svakoga. Nažalost, naš sugovornik o tome šuti “kao zaliven” i nije spreman s nama podijeliti ni jednu pikanteriju.
– Ima slučajeva da nekoga prvi put vozim, ali mi se svejedno toliko izjada da o njemu ubrzo znam apsolutno sve. Ljudi se jednostavno “istresu”. Znate kak’ se veli, taksist, pop i psiholog čuju svašta, no o tome se ne priča Ovo je mali grad i neki bi se odmah prepoznali! Što se čuje u taksiju, ostaje u taksiju – kaže Maljak uz smijeh.
Neugodnih iskustava u Koprivnici nije imao, za razliku od njegovog brata, također taksiste, koji je prije nekoliko godina doživio oružani prepad. Grad je, kaže, mali i nakon toliko godina sve korisnike usluge već zna poimence, pa nema iznenađenja, bez obzira o kojem se dobu dana ili noći radi.
Za razliku od nove konkurencije, koja narudžbe prima i putem aplikacije za pametne telefone, postojeći taksisti i dalje su dostupni samo preko telefona. Mnogi klijenti osim broja centrale imaju i njihove osobne brojeve mobitela.
– Ha, gledajte, reklamiramo se na društvenoj mreži, ali nekako nam je najvrijednija usmena predaja i preporuka, kad naši klijenti razmijene naš broj telefona – navodi Maljak.
Na pitanje bi li ovaj posao preporučio nezaposlenima, napominje da je za samostalan rad potrebna obrtnica i određeni uvjeti, dok je za posao u konkurentkom poduzeću dovoljna vozačka dozvola i B kategorija. Osim toga, za volanom se sjedi i po 12 sati dnevno uz moguće nekoliko prijeđenih tisuća kilometara mjesečno.
– Srećom, od ovog se posla ipak može živjeti – zaključio je naš sugovornik.
