Tješi me činjenica da će on uvijek biti sretan s onim što ima i uvijek će u svemu vidjeti samo pozitivno – kaže mama Nada.
– Osjetivši leptiriće u trbuhu, kao iskusna žena bliže 40-tima nego 30-tima, znala sam da nisu od zaljubljenosti, bilo je to micanje bebe u mom trbuhu – počela ja svoju priču Nada Kukić Vincek iz Duge Rijeke kraj Koprivnice.
Iako je trudnoća bila medicinski nemoguća jer je Nada nakon drugog djeteta podvezala jajnike, čuda se događaju, a malom je Lovri bio suđen dolazak na ovaj svijet.
Danas je Međunarodni dan osoba s Down sindromom, a Lovro, koji ima godinu i pet mjeseci, jedan je od njih.
Gromoglasan plač čuo se 9. listopada 2014. godine u 18 sati, kada je ugledao svjetlo dana.
Savršeno zdrava beba, Apgar ocjena 10 od 10, nešto sitnija od prosjeka, no samo treba puno papati, rekli su tada mami.
– Kada sam shvatila da sam trudna bila sam u šoku. Imam Luku na prsima, koji je tada imao godinu dana, ne može biti još jedna beba, ali život je pun iznenađenja – priča Nadica.
Prva jutarnja vizita nakon poroda promijenila joj je život preko noći.
– Pamtim riječi pedijarice Ivanke: ‘ Gospođo, rodili ste dijete s Down sindromom.’ Tišina, muk. Prisebna sam hrabra, pokušavam misliti, ali hormoni i emocije mi stvaraju košmar u glavi. Sigurno sanjam. Takve se stvari događaju nekom drugom – prepričava ona što joj je sve prolazilo kroz glavu.
Danas se, kaže, srami svojih misli, jer ima zdravo i sretno dijete, koje svima daje ogromne količine ljubavi i u njihovu je kuću unijelo smijeh i veselje.
– Cijela obitelj je uz njega postala drugačija, sve nas je zbližio. Ako i ima nesuglasica, Lovro to ublaži. On ne zna za ljutnju, mržnju, zavist, on zna samo za ljubav – smije se Nadica.
Tijekom našeg razgovora, Lovro se igra sa svojom starijom sestrom Rajnom (14), a u njihovim očima se vidi koliko se obožavaju. On se smije, pokazuje kako je velik, oponaša koke, konjića, kravicu, pokazuje pametnu glavicu i veselo skače u njenom krilu. Trenutno je u fazi prohodavanja, a sjedi već odavno.
– On osjeća kad je nama teško i odmah nas grli i tješi – kaže Rajna.
Lovro je presladak. Osvaja na prvu. Pokazuje ručicama na mene i već mi je u krilu i dijeli mi puse, a kad ja njemu stisnem jednu na obraz, on je presretan. Naočigled dijeli ljubav.
– U rodilištu su ga etiketirali kao dijete sa sindromom Down. Kad sam mu skinula tu ektiketu, ostao je samo moj Lovro. Rekli su mi da on nikada neće biti poput druge djece i da nikad neće završiti fakultet. Svako moje dijete je drukčije, a vi i ja smo normalne, pa nismo osvojile Mount Everest, a čovjek s Down-om jest – kaže Nada.
Stigavši iz rodilišta, krenula je googlati i tražiti roditelje s takvim iskustvima. Koprivničanac Siniša Bosanac uputio ju je na Down sindrom centar za rehabilitaciju Pula, gdje odlaze kada je Lovro imao samo par tjedana.
– Tamo sam shvatila da nismo sami, dobili smo novu obitelj i centar i dalje posjećujemo više puta godišnje, jer Lovro tamo ide na terapije. Treba početi što ranije – kaže Nada.
Kada su prošli sve pretrage, dijagnoza je klasična trisomija 21, što znači kromosom viška koji se pojavljuje na 21. kromosomskom paru.
– Pomislila sam, hvala Bogu, samo je to. Oko mene je bilo puno težih slučajeva i bila sam zaista sretna s tom dijagnozom. Lovro je toliko savršen da sto puta pomislim kako on nema kromosom viška, nego da svi mi imamo kromosom manjka – kaže njegova majka.
Napominje kako ne bi uspjela bez bezrezervne podrške supruga Saše i njene majke.
– Dobri su mi ljudi ušli u život, a loši iz njega izašli. Bilo je majki koje su mi rekle: ‘Sreća da ja nisam rodila takvo dijete.’ Takvima više nema mjesta kod nas. Lovro u naš život privlači samo dobro – kaže ona.
Ranije je strahovala što će biti s njim kad nje ne bude, no taj je strah nestao u centru u Puli, vidjevši da odrasli ljudi s sindromom Down normalno žive, rade, školuju se.
– Tješi me činjenica da će on uvijek biti sretan s onim što ima i uvijek će u svemu vidjeti samo pozitivno – zaključuje ona.
Zahvalila je na podršci njihovoj teti vježbalici Ljiljani Markušić koja pomaže da ojačaju mišiće, psihologinji Idi Šipek, teti Dijani koja ih podučava kako razvijati govor te socijalnoj radnici Sonji Patrčević za sve pravne poteškoće.
– Lovro je dijete kao i sva druga djeca, samo treba više poticaja, a ljubav i energija koju on nama daje je neprocjenjiva. On je čudo života – zaključuje Nada.
