Martina Vadlja iz Koprivnice krajem ožujka s kolegicom Dinom Perković primila je nagradu Ponos Hrvatske, kojom je na neki način valoriziran njihov dugogodišnji humanitarni rad.
Martina nam je ispričala kako je cijela priča s nesebičnim pomaganjem drugima krenula.
– Sve je počelo prije nekih šest godina, tada se Dina i ja još nismo znale. Svaka od nas je sa svoje strane vodila neke akcije, pa sam pomislila zašto bismo to radile odvojeno, ako možemo skupa i javila sam joj se – kaže nam Martina.
Nakon toga osnovale su Facebook grupu Nada svake mame, a tako je ostalo i do danas, udrugu ili sličnu organizaciju nisu osnivale, već dio svog slobodnog vremena odvajaju za pomoć drugima. Iako se grupa u počecima bazirala na komunikaciju između mama, s godinama je rasla i danas se proširila i na muške članove grupe.
Jedna od prvih akcija bilo je prikupljanje igračaka za djecu.
– Vodile smo se time da za hranu, potrepštine i odjeću ljudi imaju, ali da za igračke koje su svojevrsni luksuz, nemaju. Odaziv te akcije bio je jako velik, nosili smo igračke u neke bolnice i privatnim osobama, ali se ispostavilo kako smo bile u krivu i da djeca zapravo nemaju za osnovne potrebe, a to je hrana. Tako je i danas, hrana je ostala ono što je najpotrebnije – kaže nam.
Spajaju one kojima je pomoć potrebna s onima koji žele pomoći
Danas se za razliku od tih početnih dana kada su pakete nosile od adrese do adrese sve proširilo na društvene mreže, odnosno Martina i Dina služe kao poveznica između onih koji žele pomoći i onih kojima je pomoć potrebna.
– Sada se povećao opseg posla, puno je ljudi uključeno i nismo više stizale pokrivati sve donacije. S druge strane ovakav nam je model draži jer ljudi direktno komuniciraju i znaju tko je što dao i tko je to dobio. Isto je i s financijskim donacijama koje nikada ne uzimamo, već ljude upućujemo da direktno uplate onima kojima je potrebno – govori nam, te dodaje kako još uvijek puno ljudi direktno njoj šalje poruke, što bi voljela da se promijeni.
– Dnevno dobivam minimalno deset privatnih poruka, ljudi šalju što imaju za pokloniti, pa me pitaju znam li nekog kome bi to bilo potrebno. Problem je što nekada te poruke ne stignem pročitati ili zbog svojih obaveza zaboravim da su stigle, pa stoga apeliram da ljudi sami objave u našu grupu što imaju, postoji mogućnost i anonimne objave i tako će najlakše pomoći nekome – kaže nam.
Povećava se broj osoba u potrebi, a sve manje ljudi pomaže
Ljudi kojima je pomoć potrebna u takvoj se situaciji nađu zbog različitih razloga, a njihov se broj povećava.
– Nekada su u pitanju samohrani roditelji ili osobe koje su ostale bez posla, romska manjina, kod obitelji s više djece kritičan je trenutak polaska u školu zbog troškova koji tada nastaju. Nekima pomažemo dugi niz godina i situacija se ne mijenja, dok ima i onih kojima se srećom situacija poboljša, pa sami krenu pomagati – kaže Martina.
Osim građana u akcijama često pomažu i drugi članovi društva, iako se broj zapravo smanjuje.
– Gotovo svake godine nam Rukometni klub Podravka izlazi u susret, skupi se jako puno toga, a kad imamo neke akcije dolaze i ljudi privatno i članovi nekih klubova ili tvrtki. No, taj broj se nažalost smanjuje, danas nešto manji broj ljudi pomaže nego prije. Vjerojatno do toga dolazi zbog poskupljenja – govori nam.
Treba razumjeti one koji traže pomoć
Reakcije onih kojima se putem akcija nešto osigura različite su.
– Zaista ima svakakvih reakcija, od onih koji ne znaju na koji bi se način zahvalili, do onih koji možda zbog osjećaja srama dogovore neko mjesto preuzimanja, pa jedva prime paket i odu bez da kažu hvala. To su zapravo najnormalnije reakcije i treba ih poštivati jer nije lako moliti pomoć – opisuje nam Martina, te dodaje kao ima i slučajeva zloupotrebe.
– Dolazi do slučajeva da se roba koju bismo nabavili preprodaje, ali tu već prepoznamo o kojim se osobama radi, pa na stranici reagiramo ili upozorimo one koji su se javili da žele pomoći neka dodatno provjere kome šalju robu – kaže nam.
Suradnju ostvaruju s Caritasom gdje se također prikuplja određeni dio robe dvije subote u mjesecu, pa one u potrebi upućuju da tamo odu preuzeti dio pomoći.
Što se same nagrade Ponos Hrvatske tiče, do nje je došlo tako što su organizatori nagrade pratili rad Martine i Dine i tako ih odlučili nominirati, a Dina je primila i Plaketu grada Koprivnice.
– Primili smo zaista brojne čestitke i primjećujemo da prate naš rad, a nakon nagrada povećao se broj onih koji kroz našu grupu žele pomoći. Sada to više nije na području naše županije, već i šire – govori Martina.
U budućnosti im je plan organizirati veće akcije oko blagdana, a osim toga njihova je želja da se građani javljaju kao i do sada i sami pokreću inicijative.
– Ako nekog znaju neka nam svakako jave ili objave u grupu, ali naša je želja da platforma koju smo izgradile služi upravo za to – zaključuje.
