Odjednom, sve se zatreslo. Igrači Birkirkare pomislili su, možda, kako se pomiču tektonske ploče, što rezultira podrhtavanjem Zemljine kore. A zapravo, zapravo je 42 tisuće navijača iz sveg grla pokazalo oduševljenje igračima čije su glave provirile na izlazu tunela Tynecastle Parka u Edinburghu.
– U jednome trenutku izvodim gol-aut, imam svojega igrača samoga. Krenem mu dodati i – zastanem. Gledam, znam da je bio sam, a sada okolo vidim crvene dresove. Kad ono, bili su to navijači koji su sjedili na tribinama, u dresovima – trenutak zabezeknutosti ambijentom, bliskošću tribina terenu i samom veličinom uzvratne utakmice drugoga kola kvalifikacija za Europsku ligu prepričava Miroslav Koprić (36), tadašnji čuvar mreže malteškog predstavnika.
Tu je utakmicu Birkirkara dobila 1:2 pogocima Bubalovića i Herrere. Sammom je smanjio za konačni ishod zbog kojega su škotski navijači svoje pulene nagradili zvižducima. Maltežani su priredili iznenađenje. Tjedan ranije, igrajući na vlastitome travnjaku Hibernians Stadiuma, s istim suparnikom ostali su na nuli. Ne zaboravimo ni izbacivanje Širokog Brijega s ukupnih 1:3 na otvaranju kvalifikacija. Okuraženi dvama slavljima krenuli su na treću stepenicu koja vodi u glavni ždrijeb europskog natjecanja – Krasnodar.
– Svemirci – kratko je igrače ruskog kluba okarakterizirao Koprić s kojim pričamo u svlačionici Gradskog stadiona križevačkog Radnika, njegova početnog kluba u kojemu je ranih devedesetih počeo nogometni put.
Dok se danas u Trećoj HNL Sjever iz petnih žila trudi sačuvati križevačku mrežu netaknutom od udaraca Dejana Glavice, Tomislava Pleića, Nine Patafte, Petra Ratajeca, pa čak i Leona Benka, u ljeto 2016. s istom su željom pred njega dolazili Fedor Smolov, napadač s 41 nastupom za rusku reprezentaciju, kao i Brazilac Wanderson čije su se lucidnosti domaći mediji pribojavali ususret šesnaestini finala Europa lige u kojoj je Dinamo igrao s Krasnodarom.
– Kada igraš protiv takvih igrača vidiš što je nogomet – još uvijek pod dojmom veli Koprić punih pet godina kasnije, misleći i na Andreasa Granqvista i Artura Jedrzejczyka, švedskog i poljskog reprezentativca koji su tada bili njemu nasuprot.
Koprićeva europska avantura zaključena je s ukupnih 6:1 za Krasnodar. Jedan od pogodaka zabio mu je baš Smolov, s bijele točke. Proguglate li, vidjet ćete da ga je potkopao, što se kaže. Isto je vješti Rus pokušao učiniti Danijelu Subašiću. Gledajući kako Hrvatska izbacuje Rusiju na Svjetskom prvenstvu, Koprić je prepoznao Smolovljevu namjeru, obznanivši je na začuđenost ukućana. A isto je, prisjetite se, uspio i Suba te zaustavio loptu.
Jednu digresiju kasnije, vratimo se na Koprićev izlet u klub van Hrvatske koji nije doveo do nastupa u europskim natjecanjima. Svejedno, zbog tih šest utakmica u dresu Birkirkare protiv Širokog, Heartsa i Krasnodara, veli, može progutati sve što se dogodilo na otočnoj državi.
Teretili su ga za namještanje utakmica, ali do sudskog postupka nikada nije došlo
A dogodilo se to da je Koprić 2017. godine optužen za namještanje utakmica. Stvar je zafrknuta, komplicirana, onkraj sporta. Nakon smjene hrvatskog trenera Birkirkare Dražena Beseka, klupu je preuzeo pomoćnik Nikola Jaroš, koji je za vrijeme bizarnoga dijela ove priče bio u Hrvatskoj. Nakon jednoga treninga, ispričao nam je Koprić ono što je iznio za brojne medije, članovi Uprave predvođeni predsjednikom Adrianom Delijom krenuli su na njega, odveli ga u automobil, a zatim i garažu. Okružili su ga zatraživši priznanje.
– Nisam znao o čemu se radi. Htjeli su mi prišiti neke tri utakmice da sam ih, kao, namjestio. Tko se imalo kuži u nogomet zna da je suludo misliti kako jedan igrač od 22 na terenu može nešto namjestiti – kaže Koprić, dodajući kako je riječ o utakmicama od kojih su jednu pobijedili, jednu odigrali neriješeno, a zadnju izgubili 3:0, pri čemu posljednji pogodak ide njemu na dušu.
Delia, ujedno političar koji se nedugo zatim borio za mjesto predsjednika malteške Nacionalističke stranke, opovrgavao je bilo kakve prisilne radnje spram Koprića. Policija je Koprića privela, ispitala, pregledala mu laptop i mobitel. Optužnica nikada nije podignuta. Razmišljao je o tužbi u suprotnome smjeru, no sve bi to predugo trajalo. Najveći problem, kaže, bila je trudnoća supruge za čije se zdravlje, uz ono blizanaca koji su bili na putu, bojao. Srećom, sve je dobro prošlo, a plaća dogovorena ugovorom s Birkirkarom bila je na računu pomoću kontaktiranja FIFA-e.
Što je doživio u bivšem Varteksu i nekadašnjem Kamen Ingradu?
Bilo kako bilo, zatvorili smo te sive zone, okrenuvši se zelenom travnjaku na koji je Koprić prvi put kročio s četiri-pet godina u prigorskom gradu. Doduše, nije se ondje baš dugo zadržao. Jer, ostvario se scenarij sličan onome u kojemu skauti hvataju nebrojene klince, privlače ih ponudama snažnijih klubova i u konačnici dovode pod svoje okrilje. Danas je to učestala praksa. Uspije li barem jedan iz mora potencijalnih budućih zvijezda, klub je zadovoljan.
– Tjedan dana bio sam igrač. Došla je utakmica i trener me stavio na lijevi bok. Vidjevši koliko moram trčati, sljedeći sam trening došao s rukavicama. Netko bi rekao da sam lijen, ali zaista nisam. Radnik sam – tvrdi nam, smijući se, Koprić.
Koprićeve mogućnosti već u dječačkoj dobi uočio je trener Škole nogometa ondašnjeg Varteksa. Naoko običan turnir na školskom igralištu bio je poput selekcije koja ga je odvela u barokni grad kamo su ga roditelji vozili sve do srednje škole. Tada se preselio i upisao viši stupanj obrazovanja. Praktički je postao sam svoj čovjek.
Prošao je sve mlađe uzraste pa sa 16 godina bio priključivan prvoj ekipi u čijem je dresu u Prvoj HNL odradio dvadesetak utakmica. Sveznajući Transfermarkt tu mu brojku nije honorirao, već bilježi samo 13 prvoligaških tekmi provedenih na vratima Kamen Ingrada. A do romantične Velike tek valja doći.
Prije toga, Koprić se osvrnuo na period u Varteksu koji je, smatra, bio u dobroj situaciji sve do tragične nesreće 2001. godine u kojoj je klupski predsjednik Anđelko Herjavec izgubio život. Držao je sve pod kontrolom koja se održala još kratko nakon njegove smrti, misli naš sugovornik.
– Nekad bila romantična priča. Kada sam ja došao, više nije – prisjeća se, nakon Varteksa, onih šest mjeseci dugog perioda provedenog u Kamenu.
Klub podignut na entuzijazmu direktora tvrtke Kamen Vlade Zeca 2003. godine doživio je vrhunac. U malu općinu Požeško-slavonske županije stigao je tada moćni Schalke 04 na čijoj je klupi bio Jupp Heynckes! Što je još bolje, odigrali su 0:0, da bi potom u Njemačkoj izgubili s tijesnih 1:0, probudivši se iz sna o Kupu UEFA. Par godina kasnije, projekt se ispuhao, a Zec čak završio u zatvoru zbog raznoraznih financijskih malverzacija.
– Bilo mi je bitno braniti. Ostalome se nisam nadao, ni financijski ni organizacijski. Kao mladi vratar, koji želi izgraditi inozemnu karijeru, želio sam nastupati – objašnjava Koprić koji slavne dane u Velikoj nije doživio jer je nastupao u sezoni 2006./07., i to kada su ispali iz Prve HNL.
Priče o Vugrincu i Mujčinu
U 13 utakmica na vratima Kamena zabilježio je svega jednu pobjedu i tri remija. Uz period proveden u Varaždinu, govorimo o iskustvu od 30 i više prvoligaških utakmica tijekom kojih je imao priliku dijeliti svlačionicu s, kako ih danas nerijetko zovemo, ikonama HNL-a. Vladimir Vasilj, Žankarlo Šimunić, Danijel Mađarić, Veldin Karić, Miljenko Mumlek, Saša Bjelanović, Davor Vugrinec, Saša Šest, Mario Kralj, Krešo Poleti i Edin Mujčin čine dio igrača čijih se imena na prvu sjetio.
Mogli smo fokus razgovora uperiti u smjeru svakoga od njih. Međutim, odluka je pala na Vugrinca i Mujčina koje Koprić smatra “strašnim ljudima”, misleći na njihovu važnost u svlačionici, koji su bili sveprisutna podrška mladima.
– Strašan profesionalac. Sjećam se, poslije skoro svakog treninga ostajali smo dva sata kako bi on vježbao udarce i završnicu – priča nam Koprić o Vugrincu, rekorderu HNL-a sa 145 pogodaka, pa se prebacuje na Mujčina, oslovivši ga s Deda.
– U Kamenu smo bili smješteni u trima kućama, po katovima. Mujčin je više bio za društvo, imao je svoj donji kat. Prvo smo kartali, a kada bismo se opustili, onda je išla snimka utakmice Dinama i Partizana. Gledali smo je svake druge večeri, znali smo svaku minutu napamet! Bilo zanimljivo vidjeti te veličine. Mujčin je sudjelovao kod svih pet pogodaka – slikovito nam donosi štoriju.
U Drugoj HNL upisao je 200 nastupa
Napustivši Kamen, Koprić je potpisao s Vinogradarom, kolektivom u široj javnosti poznatom po dobrim nastupima u Hrvatskome kupu. I dok se iz godine u godinu očekivao njihov proboj u više faze natjecanja, baš u vrijeme Koprićeva igranja među vinogradima to nijednom nisu postigli. Ipak, sjeća se kako su dobro nastupali u Drugoj HNL.
– Ah, da jednom… Treba se opustiti koji put – reagira na naš upit jesu li ponekad i završili u tim vinogradima.
– Ali, teški profesionalizam, kao u prvoj ligi, od broja do intenziteta treninga – brzo dodaje, izmotavajući se.
Bio je, tako, Vinogradar prvi u nizu klubova druge lige. Ne zovu Koprića bez veze ikonom drugoga ranga domaćeg nogometa. Ipak je skupio okruglih 200 nastupa.
– Cijelu sam karijeru bio bez menadžera, što je danas nemoguće. Ma, i onda, iako to nije bilo prije 100 godina. Žalosno je što bez toga ne možeš uspjeti. Žalosno je što se ne gleda kvaliteta, već tko ima jačeg menadžera i tko je kome u interesu. Sada će se mnogi podići na ovo, ali kada se sagleda, ja sam unutra, u tome, i znam kako funkcionira – mišljenja je Koprić, tvrdeći kako uopće nije imao ponude iz Prve HNL.
Žali li danas, u drugoj polovici tridesetih, što nije angažirao osobu koja će voditi brigu o njegovu angažmanu? Bi li nešto promijenio?
– Iskreno, ne bih. Opet bih išao svojim putem, radom i zaslugama. Imao sam bogatu i dugu karijeru, ne žalim ni za čime – siguran je u svoje riječi Koprić, istovremeno svjestan kako je uz menadžera mogao stajati između vratnica jačih klubova, a ovako je samostalno vodio pregovore, nešto što je bilo zeznuto u mlađim danima.
Šest godina u Gorici smatra krunom karijere
Očekivao bi čovjek da će utakmica protiv, primjerice, Krasnodara ili dijeljenje svlačionice s Vugrincem i kartanjem s Mujčinom, kao i nastupi u Prvoj HNL, biti kruna Koprićeve karijere. Ali, ne. Kraljevski simbol stavlja nad šest godina provedenih u Gorici, u koju je stigao iz Vinogradara. Naslov prvaka zgrabili su u sezoni 2010./11. Želju za napretkom u Prvu HNL nije uslišila odluka Hrvatskog nogometnog saveza koju je voditelj pravnih poslova Vlado Iveta prije deset godina objasnio stavom da u najvišem nogometnom razredu ne može igrati klub koji je prijavio stadion za odigravanje domaćih utakmica izvan matičnog grada, pisale su Sportske novosti. Koprić će danas kazati kako su u igri bile “neke druge stvari”, ne sportskoga tipa.
– Da je više ljudi poput Nenada Črnka (predsjednik Gorice, op. a.) na čelu klubova, bilo bi sasvim drugačije. Kod njega nema grlom u jagode. Tek kada je 100 posto sigurno, spreman je ići gore. Zato je tako dugo bio u Drugoj HNL, sve dok uvjeti nisu bili spremni. Pokazalo se kako je to bio ispravan put. Nisu klub koji pleše gore-dolje, već su u vrhu – misli Koprić, žaleći što s Goričanima nije prolongiran jer je bio prvi vratar do 2015., kada je otišao u Lučko, a Gorica tri godine kasnije konačno ušla, i ostala, u Prvoj HNL.
Highlightsi najboljih trenutaka Kristijana Lovrića gotovo su isključivo egzekucije s ruba šesnaesterca. Trk prema kaznenom prostoru, prebacivanje na desnu i snažan, užasno precizan udarac čiji je rezultat – pogodak. Koprić njegove topove nije zaustavljao na treninzima Gorice, jer je 25-godišnji krilni igrač stigao kasnije, ali jest u Lučkom.
– Za vratare i braniče iznimno nezgodan igrač. Jedan od rijetkih koji može spojiti jačinu i preciznost. Vidi se to i sada u prvoj ligi, u kojoj su golmani puno jači od mene. Ne mogu biti ni blizu – govori vidno impresioniran, potom nam objasnivši kako se u Lučko višeput vraćao s obzirom na to da su ljudi oko kluba OK, stadiončić lijep, a Zagreb blizu.
Jabulani apsolutna noćna mora svakog vratara
Uz pritisak samostalnog života tijekom srednje škole – iako Križevce i Varaždin ne dijeli pet vremenskih zona – Koprić se kao vratar morao nositi s greškama. Izgubi li devetka loptu u građenju nije isto kao kada je vratar pri izlasku promaši ili mu se ona traljavo odbije od ruke i završi u mreži.
– Stalno razmišljaš o tome, cijelu ti utakmicu ostane u glavi. Razbijanje glave što sam trebao, zašto sam ovako, zašto onako. Razmišljaš onda i prije sljedeće utakmice. Ali, kako su godine prolazile, greška postane sastavni dio sporta. Tup! – bilo, prošlo, igra se dalje – opisuje Koprić razvojni put, pa nabacuje priču.
– Sjećam se, u Lučkom, igramo doma protiv Dugopolja. Stoper mi vrati loptu, malo sam predugo čekao, krenuo ispucati – ovdje pljesne rukama sa željom ilustriranja brzine jednoga momenta – špica doleti, odbije se od njega u gol, gubimo 0:1 u petoj minuti. Kasnije sam bio igrač utakmice. To dolazi s iskustvom – dodaje.
Situaciju ne olakšavaju loše lopte do kojih nas je razgovor doveo. Nemoguće je na toj se temi ne dotaknuti famozne Jabulani lopte korištene na Svjetskome prvenstvu 2010., toliko savršeno okrugle da nije mogla letjeti ravno. Stvarala je vratarima u Južnoj Africi hrpu problema, kao i stoperima koji bi je trebali pokupiti, što će treneri uvijek tražiti, na prvu, prije no što padne, i tako otkloniti opasnost. Iker Casillas označio ju je kao trulu ili pokvarenu, Gianluigi Buffon rekao da je nepredvidiva, a Julio Cesar dobacio kako bi bolju pronašao u supermarketu. Za Koprića je ona noćna mora.
– Kada sam je vidio, došlo mi je da ne branim. Ona je na pet metara imala radijus od dva metra. Napraviti takvu loptu ismijavanje je nas golmana, s time da su i stoperi, koji nisu mogli procijeniti njezin let, imali problema – nevoljko se vratio u prošlost.
Rezolutno govori kako mu “dođe slabo kada vidi vratare” zacementirane za liniju, što znači da se njega često moglo vidjeti kako leti zračnim prostorom kaznenog prostora.
– Od malih sam nogu naučen na centaršutove. Po meni, stvar je samo u odluci hoćeš li prvi korak napraviti prema van ili unatrag. Ako ideš unatrag, nećeš stići na loptu. Ako si odmah pokazao tendenciju za izlaskom, uspjet ćeš – vjeruje, napominjući kako se danas sve bazira na kratkoj igri, pri čemu misli kako je njegova igra nogom zadovoljavajuća.
Dokad?
S iskustvom igranja triju hrvatskih liga, izgradio je mišljenje prema kojemu je “jedina razlika u jačini utakmica.” Nikada mu nije bila presudna garancija da će braniti u prvoj postavi. Što ako nije najbolji, što ako nije taj, zašto bi kvalitetniji sjedio na klupi, pitao se.
Isto vrijedi za križevački Radnik u kojemu, dijeleći minutažu s Danijelom Vrbančićem, želi završiti karijeru. Da ne zacopra mogućom ozljedom, ne zna kada će se to dovršiti. Čim osjeti kako nije od pomoći, siguran je kako će objesiti rukavice o klin i pomoći, možda, na neki drugi način.
– Puno entuzijazma, vidi se velik pomak. Nastavi li se tako, može se ići samo prema gore. Plus, zadnjih par godina Križevci su u vrhu treće lige. Čeka se pravi trenutak za iskorak, što je po meni jako pametno. Nije dobro srljati kada situacija nije stabilna – zaključuje Koprić.