Ovih prosinačkih dana, umjesto mirisa kuhanog vina i kobasica, Križevcima se proširio miris “mini afere” zbog nove brave na sportskoj dvorani koju je instalirao ravnatelj gimnazije Zoran Kovač i tim potezom “zabranio sportašima da treniraju”.
Afera? I nije neka. Više potez koji vuče na razmišljanje. Dok sam fotkao dvoranu za priču koju smo nedavno objavili, jednoj sam profesorici, na njeno pitanje što radim, dobacio kako sam tu zbog nove brave na dvorani. Ona je samo kratko odgovorila: “Bilo je i vrijeme da se to napravi”. I čuo sam još puno takvih komentara, ali možda još i više onih koji ravnatelju Kovaču zamjeraju što je klubove i mlade sportaše ostavio na cjedilu, bez prostora za trening i utakmice, pred sam kraj godine…
Da li je stvarno moralo doći do toga da ravnatelj škole mora mijenjati brave kako bi onemogućio njeno korištenje zbog neuređenih odnosa s korisnicima? Kovač je očitao smatrao da mora prekinuti status quo i djelovati. Ti odnosi s korisnicima pokušavaju se službeno dovesti u red već tri godine, od trenutka kada je Zoran Kovač preuzeo svoju ravnateljsku dužnost u rujnu 2013. godine i ustanovio kako nema pisanih ugovora i odluka tko i kada koristi školsku dvoranu.
Sve je kulminiralo u travnju ove godine odlukom da se nekretnine poput dvorane, čiji je županija osnivač, naplaćuju vanjskim korisnicima. U cijelom procesu uređenja odnosa, desio se šum u komunikaciji u kojoj nitko nije uspio pronaći prihvatljivo i konkretno rješenje već je slučaj dospio i do medija.
Dio odgovora i shvaćanja cijelog konteksta leži u ostavšini Josipa Šikića koji je predsjednik košarkaškog kluba Radnik i Zajednice športskih udruga, a bio je i na čelu križevačke gimnazije dugi niz godina prije Kovača. U svim tim funkcijama vjerojatno se nije obazirao na uređenje odnosa s korisnicima kad je ionako on odgovoran za sve.
Popularni Šike je čovjek od sporta, dobitnik gradske nagrade za životno djelo i dvorana je njegov drugi dom, ali profesor Kovač je čovjek od informatike i on na zgradu gleda tehnički kao dio školske imovine. I dok jedan emotivno proživljava sportske uspjehe klubova i utisnuo je pečat križevačkom sportu, drugi sistematično pridaje pozornost procesima upravljanja kako bi sustav funkcionirao što racionalnije. Na kraju priče, čini se da je ta promjena brave djelovala na brzinu reakcije – Školski odbor sastavio je cjenik iznajmljivanja i čim ga županija potvrdi – kreće naplaćivanje korištenja.
Ako je cijena dvorane za djecu i mlade 40 kuna za 45 minuta korištenja, gdje u tu priču spadaju seniori Radnika? Pod odrasle korisnike gdje je cijenu najma odredila županija i to 180 kuna za 45 minuta? Određivati cijenu sportskom klubu prema dobnim kategorijama također ne djeluje kao dobro rješenje, a i cijena je predložio netko tko nikad nije vidio dvoranu uživo. Mažoretkinje će proći sa simboličnih 10 kuna, a križevačke odbojkašice će se sigurno snaći za svoj dio termina.
Iza sportskih klubova stoje udruge koje mogu biti financirane uz različitih izvora – natječaja, donatora, sponzora, članarine – svatko treba pronaći svoj model djelovanja. Dobrodošli u društvo tržišnih sloboda i upravljanja kapitalom i resursima od kojih se očekuje dodatni prihod. Grad raspisuje javne pozive za kulturu i sport, klubovi nose sponzorska imena, a članarine su isto prihvatljivi izvor financiranja ako plaćate uslugu s kojom ste zadovoljni i želite da postoji. Na školi je da s klubovima i ZŠU posloži prioritete i termine, načine plaćanja i model koji će funkcionirati u partnerskom duhu. Kad se zbroje sve selekcije, treninizi, brojnost djece i natjecanja, najviše termina trebat će za košarkaše Radnika, ako se uopće vrate u gimnazijsku dvoranu jer navodno već razmatraju druge opcije.
Ponos ili jeftinija opcija – svejedno, bit će šteta ako na taj način završi jedna era, simbioza gimnazije i košarkaškog kluba koji su odgojili stotine mladih kroz školu i sport. S druge strane, famozna promjena brave, osim što je na par tjedana zatvorila vrata klubovima koji će to ipak preživjeti, otvorila je put budućem promišljanju križevačkog sporta i upravljanja prostorima. Kovač kao da se vodio onom: “Neka me mrze, samo neka odobre moje odluke”.
Očito je kako Križevcima treba još jedna dvorana. Jedine vrijedne spomena su gimnazijska i sportska dvorana OŠ Ljudevita Modeca, ali su obje školski prostori pa većina termina odlazi na redovnu nastavu. Nakon učenika na red dolaze klubovi za koje već nema dovoljno mjesta, a rekreativcima ostaju mrvice, tzv. garbage time. Nažalost, teško je očekivati da će u skorije vrijeme biti izgrađen novi sportski dom. Osim ako se desi čudo pa netko od ozbiljnijih poduzetnika nanjuši povećanu potražnju za multifunkcionalnim prostorom kao priliku za biznis. Do tada, sportašima i dalje preostaje borba za svaki komad igrališta..
