veliki intervju

Novinarska ikona Anđela Lenhard Antolin slavi 55 godina rada u medijima: Prva je rekla ‘Ovdje radio Đurđevac’, vojska ju je htjela mijenjati, a posljednja se čula s nestalim Sinišom Glavaševićem

Tada se ništa nije snimalo, sve se radilo uživo, pa mi nije ni bilo teško čitati želje i pozdrave od jutra do 4-5 sati iza ponoći bez prekida. I dan danas najviše volim biti izravno u radio-programu u kontaktu sa slušateljima, ali i izravno se javljati.

12:30h
0
Foto: Jurica Karan
Foto: Jurica Karan

Pripremanje pitanja za intervju osobe koja ima duplo više radnog staža nego vi godina života težak je zadatak. Nije lako kad pored sebe imate nekog čijem se radu divite, čija postignuća možete trenutno samo sanjati, čiji rad teško možete opisati na manje od 100 strana. Što pitati, a da ne bude dosadno, a da nije već čula, a da bude zanimljivo i svježe, kako postaviti pitanje, ne napraviti pravopisnu grešku. No, kad nabujala rijeka riječi krene, ni ne shvatite koliko vrijeme brzo prođe.

Znate one ljude koji vas uvijek srdačno pozdrave gdje god da vas vide, pa u vama ‘kresnu’ iskru dobre volje i osmijeha? Ona je takva. I nema nazad. Nema pretvaranja.

Anđela Lenhard Antolin danas slavi 71. rođendan. Da su godine samo broj, hodajući je dokaz. Što biste pomislili kad bismo vam rekli da ALA slavi 55 godina rada na radiju i u javnom prostoru Podravine? I mi smo ostali šokirani. Uoči intervjua imala je samo jednu sićušnu molbu. Da se ostavi kajkavština zato jer ona tako govori. Pa krenimo.

Tko je Anđela Lenhard Antolin?

Zakaj mam s teškim pitanjima? Tko je ALA? Da ne bude preuzetno ili pak preskromno, mogu reći samo da je ALA radijski čovjek, samo Glas. Radijski glas. The voice of radio.

Gdje si odrasla, kako, s kime?

– Sve je moje u Đurđevcu. Tu sam se rodila (prezdavna!), tu sam završila osnovnu školu i gimnaziju, živjela u službeničko-poljoprivrednoj obitelji, s dva mlađa brata, u jednom mirnom obiteljskom okružju gdje se znalo tko je za kaj zadužen, gdje se puno delalo, slušalo radio (imali smo ga među prvima u Đurđevcu jer mi je tata bio zaposlen), išlo k meše, na nogometne Graničareve utakmice, kazališne i kino-predstave vu Fantonijevo, čekalo vidjeti velike đurđevačke glumice Ilonku Šostarec i Anđelu Bartovčak (mami sam često pri tom sjedila na krilu, jer je uvijek bila gužva ), ali i čitalo. Jedni Gospodarski list i Danicu, drugi ono kaj je tad bilo na kioscima, Borbu i Vjesnik, pa Vjesnik u srijedu, treći Modru lastu… Imala sam srećom, sretno i lijepo djetinjstvo i mladost.

Foto: Ustupila Anđela Lenhard Antolin
U nekim prošlim vremenima // Foto: Ustupila Anđela Lenhard Antolin

Gdje si se školovala, kako je tekao život?

Bila sam odlikašica, a budući da sam već nakon osnovne škole bila angažirana na Radio Đurđevcu kao spikerica, bilo mi je važno završiti nešto vezano uz hrvatski jezik i nešto relativno kratko, pa je odluka pala na Pedagošku akademiju u Zagrebu. Stanovala sam u studentskom domu, živjela vrlo skromno, jer su mi oba brata istovremeno bila na školovanju. Često se prehranjivala jabukama i Vegetinom juhom, poklonjenim bratovim domskim palačinkama, ali sam svaki vikend putovala u Đurđevac. Zbog obaveza na radiju i, naravno, domaće klope. Već sam u ljetnom roku diplomirala hrvatski jezik i književnost. Kasnije, kad sam već radila kao radijski novinar, diplomirala sam novinarstvo i na Jugoslavenskom institutu za novinarstvo u Beogradu, jer kod nas u Hrvatskoj takvog studija nije bilo na današnjem Fakultetu političkih znanosti. No, kad se otvorio takav kolegij i mogućnost u Zagrebu, upisala sam ga i dogurala do apsolventskog staža. I tu sam stala. Mogu sad mirno reći da sam apsolventica novinarstva. Zapravo da sam još uvijek studentica, ha-ha-ha!

Gdje si sve radila?

Kak to obično biva, za mene kao stipendisticu općine Đurđevac, već tada aktivnu u javnom životu, koja je radnu praksu i odradila u đurđevačkoj OŠ, posla nije bilo u OŠ Đurđevac. Dilemu, da li otići raditi za stalno u OŠ Mali Lošinj ili na zamjenu u OŠ Virje, riješila sam u korist Virja. Ostaviti Đurđevac i zimi otići na sivo, hladno more, nije dolazilo u obzir. U Virju sam bila kratko, tek mjesec i pol, ali i dalje me uz tu školu vežu lijepe uspomene, pogotovo drugovanje s Jožom Turkovićem koji je tada predavao likovni. A onda je došla poruka Drageca Feletara i Jove Rojčevića , tada glavnih u Glasu Podravine, da izvršavaju obećanje, da otvaraju dopisništvo Glasa u Đurđevcu i da me čeka dopisnički posao. I doista, tu sam kovala zanat uz pritisak beskompromisnog Štefa Vadle i uz veeeeliku pomoć drage Zite Bešenić. Naime, glavne Glasove dečke s takvom idejom sam upoznala na Podravkinom štandu gdje sam radila kao hostesa na Jesenskom zagrebačkom velesajmu u očekivanju posla. Nisu me prevarili, ali su mi svakako preusmjerili život. Novinarstvo je postalo moj život. Ipak, radijsko je novinarstvo na Radio Đurđevcu bio moj osnovni posao. Bila sam mu spiker i voditelj, urednik i glavni i odgovorni urednik, direktor i neumorni radnik. I na kraju penzić. Godinama sam uz to bila i dopisnica Večernjeg lista, Arene i drugim tadašnjim tiskovinama lokalnog i šireg značaja. Bilo je to također jedno lijepo i vrlo, vrlo aktivno razdoblje, a od tuda i ALA, inicijali koji su mi postali drugo, kraće ime. Dragi Andrija Turković, pajdaš-Jendraš često se s našim inicijalima znao šaliti, kao u Đurđevcu medijsku scenu drži jedna aždaja (ALA) i konj (AT). Baš lepo!!!

Na što si posebno ponosna, kojim se postignućima dičiš?

Moram priznati da sam sretna što sam imala mogućnost da me se čuje, da mi se vjeruje, da kominiciram s ljudima, da mogu prenijeti neke svoje ideje koje sam uobličavala u akcije, a koje sam onda provodila sa slušateljima. Ponosna sam primjerice na „Male zelene vitezove“, velike ekološke akcije koju sam 80-ih godina sa slušateljima, nekoliko godina poticala i realizirala na području velike tadašnje đurđevačke općine. Naime, pozivala sam djecu OŠ da posade makar jedno stablo ili voćku u svojem okružju i da za to imaju dva svjedoka (roditelje, susjede, prijatelje) koji su sadnji morali biti prisutni. Mi smo, po njihovom svjedočenju, samo jednoga proljeća u Podravini posadili nekoliko stotina stabala. Najpoznatiji moj mali zeleni vitez je danas vlč. Davor Šumandl.

Foto: Jurica Karan
ALA – Djevojčica u duši // Foto: Jurica Karan

Ponosna sam što sam verbalno sve učinila da predstavim svoj Grad Picoka u najboljem svjetlu kako bi pobijedio deset hrvatskih najpoznatijih turističkih destinacija i u Bordeauxu dobio titulu EDEN-a, Europske destinacije izvrsnosti u čuvanju nematerijalne kulturne baštine. Ponosna sam na sve humanitarne akcije za vrijeme Domovinskoga rata, na svoju titulu najboljeg radijskog voditelja u RH te 1994. godine, a ponosna sam i što sam uspjela, uz pomoć i suradnju male đurđevačke ekipe, zaštiti pogaču z oreji kao nematerijalno kulturno dobro RH. Ponosna sam na svojih 17 godina u RKC-u, na svoju obitelj koja mi je uvijek bila korijen i krila, a sretna sam što sve to nije prošlo nezapaženo u mojem gradu koji mi je dodijelio Nagradu za životno djelo.

S obzirom na veliko iskustvo, je li ikad bilo neugodnih situacija na poslu? 

Jedna neugodna, ali zapravo smiješna zgoda dogodila se u mojim najboljim đurđevačkim radijskim godinama. Naime, s tehnikom sam uvijek imala problema, s njom nisam ni danas na „ti“. Bilo je to vrijeme teških Grundinga koje sam čarila na teren da bih snimila važna događanja. A akcija „Ništa nas ne smije iznenaditi“ je bilo tada za đurđevačke općinare silno važna. Posebno za neke. Silna je naša „vojska“ već postrojena u Boriku, a na Željka Cara da fotka i mene da snimam za radio, čeka Huci, glavna, borbenom spremnošću i našom sigurnošću, ozbiljno zaigrana glavešina. On mora u moj mikrofon pred stotinu i više postrojenih ljudi nekaj važno reći, a da to posle čuju i drugi prek radija. Važno Huciju mikrofon metnem pod nos, teški Grunding visi na na mojem ramenu, smeđa vrpca se u njemu uredno okreće (provjerim to krajičkom oka), znači snima se i ništa nas ne smije iznenaditi. Ali, zaboravila sam na jednu malu, ali važu sitnicu… Nisam uključila mikrofon i dokazala da u čitavoj dobro isplaniranoj akciji ipak ima rupa i da nas nešto ipak može iznenaditi. „Sabotaža, sabotaža!“, razgovori u komitetu, uvjeravanje da nemam pojma zakaj se nije snimilo, a vrtelo se …Da, bilo je to stvarno nezgodno vrijeme i neugodna situacija. Bili bi me drugovi mijenjali, ali nisu imali s kime.

Foto: Jurica Karan
Foto: Jurica Karan

Tijekom dugogodišnje karijere upoznala si mnoge ljude, ne sumnjam, koji su ti ostali posebno urezani u sjećanje. Zašto?

Doista, novinarstvo je posao terena i susreta s ljudima. To je upravo veliko bogatstvo i ljepota tog posla. Prilika je to za upoznavanje jako puno ljudi i onih javno poznatih i onih nepoznatih. A ti nepoznati, mahom i na rubu socijalnih lista, ostave na čovjeka najveći dojam i urežu se najdublje u sjećanje. Zašto? Zato što pokazuju i potvrđuju da čovjek može biti velik i kad je jako mali za društvo koje ga okružuje, da je bogat i kad nema ništa, da je ponosan i kad mu se gazi po njemu, da je dobar i pošten i kad su prema njemu nisu takvi. Za takve ljude nikad mi ništa nije bilo teško odraditi. Pogotovo kad su bila u pitanju djeca i stari. A to je bila najčešće.

Tko je ostavio snažan dojam na tebe u dugogodišnjoj karijeri? Bio dobar ili loš?

Kako pamtim samo dobre i lijepe stvari, onda samo najbolji dojam. Ako bi se pri tome trebalo reći jedno ime, onda bi to svakako bila moja radijska mentorica Marta Tomljenović. Bila sam joj dodijeljena tih 60-ih godina prošloga stoljeća kad sam volontirala i učila na II. programu Radio Zagreba. Bila je jednostavna i snažna, topla i zahtjevna. Znala je naći sredinu između tih krajnosti. Kao rođena Subotičanka prekrasno je pravilno govorila hrvatski, što je mene kao rođenu kajkavku fasciniralo. Uz nju sam upoznala mnoge velikane tadašnjeg zagrebačkog radija i javnog života. S mnogima sam bila u radijskom programu i prijateljevala, odlazila u njihov dom, a oni dolazili u Đurđevac. Marta Tomljenović i Marijan Selman su radi toga nekoliko godina bili voditelji na Picokijadi. A što se moje drage Marte tiče (koja je nažaost već dugo pokojna) rado bih je citirala i rekla da je i meni radio ono što je bio i njoj; da pred mikrofonom uspijeva čuti i osjećati reakcije slušatelja bolje nego što to može dočarati kamera, da joj je mikrofon i glas oruđe, a radijski studio dom. Takva je i moja veza s radijom, pa mogu ponoviti još nešto njeno; da se još pet puta rodim uvijek bi bila radijski čovjek, radijska spikerica, voditeljica, novinarka.

Što se tiče novinarstva, gledaju li različito na muškarce i na žene u ovom zanatu? Kako se izboriti s time?

Nažalost, još uvijek se, praktički u svakom zanatu i svakoj djelatnosti gleda različito na to, pa tak je to i u novinarstvu. Ono ne može biti izuzeto iz društva koje je dominantno i dalje patrijarhalno. Čini mi se da nikad nije bilo u novinarstvu više žena i nikad više obrazovanih novinarki koje sve više drže tri ugla u medijima, ali… Novinarstvo ipak ne može pobjeći od takvog stanja u društvu. Ono je njegov najvidljiviji dio. No, s time se ne treba i ne smije pomiriti. Preduga već traje ta borba, ali raduje me da “stalna na tom svijetu samo mijena jest”, pa će se, nadam se, i to promijeniti. Ići će sporo, ali morat će ići. Za to treba kolegicama reći da ne posustaju i ne odustaju, da budu uporne i da se nametnu. Obrazovane i pametne jesu, vrijedne i sigurne u sebe jesu, pa će se u borbi za sebe u struci moći znati i postaviti. Pravog i drugog recepta za to nemam.

Foto: Ustupila Anđela Lenhard Antolin
Studijska posla // Foto: Ustupila Anđela Lenhard Antolin

Koje bi savjete dala mladim snagama koji se upuštaju ili bi se htjele upustiti u novinarstvo?

Tko sam ja da nekome dajem savjete, kad i sama moram još puno učiti i o novinarstvu, a moram priznati da rado primam i savjete mladih. Cjeloživotno učenje nije samo fraza, ono je osnovno ako želiš biti dobar profesionalac, ako ne želiš samo grepsti po površini, ako ne želiš da te pregazi vrijeme i događanja i ako želiš biti prepoznatljiv i svoj. Već pri prvim profesionalnim koracima novinari će se susresti s etičkim dvojbama, ali će se uvijek morati držati osnovnog; profesionalnosti i odgovornosti te prava javnosti na istinu i objektivnost. Nažalost, danas nemaju baš svi te osobine iako se bave novinarstvom. Stoga, učiti, učiti i samo učiti!

Poznata si kao glas koji je prvi izgovorio „Ovdje radio Đurđevac“.

Bilo je to prezdavne 1964. godine. Ljeto, praznici, a ja sretna nakon završene osnovne škole planiram u đurđevačku gimnaziju. Prva generacija. U to je vrijeme grupa đurđevačkih entuzijasta, vođena tehničarom, električarom Marijanom Kružićem-Cicom i tadašnjim direktorom Narodnoga sveučilišta Đurom Domišljanovićem, odlučila imati radio. Doveli su me u malu prostorijicu s puno nekakvih kablova i kutija i na sredini s jednom kvrgom od mikrofona na visokom stalku i s jednim stolcem.

– Sjedni i reči ovdje radio Đurđevac – naredi mi Cico. Kvrga od mikrofona mi je iznad glave, ali budem ja mogla…mislim. Podignem glavu, podignem se na prste, ali… Kvrga je još visoko, a ja sam i dalje prenisko. Popnem se onda na stolac i sjednem na njegov naslon da bi mi usta bila u visini kvrge od debelog mikrofona. „Ovdje radio Đurđevac“, rekla sam. Prva, prvi puta, a nakon toga tisuće i tisuće puta u tim silnim godinama koliko sam mu bila vjerna.

Za klinku koja je tek bila završila osnovnu školu, istina imala iskustva nastupima na školskim priredbama, to je bilo nekaj novo, veliko, drugačije, ali i jako ozbiljno. Bila sam si jako ozbiljna. Slušala sam radio doma i uvijek me fascinirao jedan ženski glas koji je dopirao iz velike radijske kutije sa treptavim zelenim okom. Sad sam i ja bila taj glas, radijski g l a s. Bio je to svakako poseban osjećaj.

Foto: Jurica Karan
Pogled u prošlost s osmijehom na licu // Foto: Jurica Karan

Jesi li u ono vrijeme znala da će to ostati tako urezano, zapamćeno? Raduje li te ta činjenica da si prvi glas?

Tek kasnije kad je prošao eksperimentalni dio rada, kad smo dobili gimnazijske profesore za urednike, kad je čujnost radija na UKV-u bila značajna, kad sam dobivala fan-pisma i iz drugih krajeva bivše države, kad se o meni pisalo, kad sam bila jako popularna u svojoj generaciji, ali i u Đurđevcu, znala sam da će radio biti moj život, jer je već tada bio moja ljubav. Tada se ništa nije snimalo, sve se radilo uživo, pa mi nije ni bilo teško čitati želje i pozdrave od jutra do 4-5 sati iza ponoći bez prekida. I dan danas najviše volim biti izravno u radio-programu u kontaktu sa slušateljima, ali i izravno se javljati. Inače, u tim počecima bih dolazila svaki vikend iz Zagreba, u Zagrebu volontirala i učila na II. programu Radio Zagreba, kako bih doma bila bolja. Naravno da me raduje činjenica da sam bila prvi glas. Samo prvo se pamti…prve ljubavi, prva mjesta…pa tak onda i prvi glas. Đurđevca, ne?!

Radila si u vrijeme Domovinskog rata, kakvo je to iskustvo? Najvjerojatnije si bila jedna od posljednjih ljudi koji su komunicirali sa Sinišom Glavaševićem. Što ste pričali, kakav je bio?

Na taj dio svoje profesionalne, radijske karijere sam posebno ponosna. Već 80-ih godina, uz ekološke, osmišljavala sam i realizirala na Radiju brojne humanitarne akcije i činila prava mala čuda sa slušateljima za one kojima je pomoć bila potrebna. Na moj poziv slušateljice su plele šalove i rukavice za naše dečke na ratištu, nosila se hrana i kolači za naše u Daruvaru, Pakracu, skupljali su se novci za ostaklivanje bolnice u Osijeku, Sisku, posjećivalo ranjenike u bolnicama i Daruvarskim toplicama, pratilo, čekalo i smještalo po Đurđevcu prognanike iz Vukovara i izbjeglice iz BiH. Istovremeno smo bilo izmješteni izvan Đurđevca, bili u funkciji tadašnjeg Centra za obavješćivanje i Protuzračne obrane. Za vrijeme zračnih uzbuna bila sam dežurna i više u radiju nego kod kuće. Ponosna sam što smo, nakon brze intervencije kolege Čima na Radio Koprivnici, bili prvi u lancu hrvatskih radija kad su nam srušili odašiljač i kad su nam htjeli nametnuti medijsku blokadu. Bilo je to neponovljivo iskustvo za pamćenje i ponos.

Foto: Ustupila Anđela Lenhard Antolin
Foto: Ustupila Anđela Lenhard Antolin

Siniša Glavašević je posebna priča. Istina je da sam se u vrijeme najžešćih napada i bitaka za Vukovar sa Sinišom često čula. Dogovorili smo da ono što je on izvještavao za Radio Zagreb, preko razgovora sa mnom ponovi i za nas. No, toga 17. ili 18. studenoga, više ne znam sad točno, rano prijepodne zove me naš tehničar Mimi da me zove Siniša Glavašević. Kak to, mislim, kad se nismo dogovorili za tak rano javljanje. Uvijek bih ja njega zvala. Vidno uzbuđen, uznemiran i ubrzan, veli mi da je stanje u Vukovaru strašno, a on da ne može s takvim informacijama do Zagreba. Ne zna, veli, tko ga bloka da ne može u eter, sumnja da bi to moglo biti i namjerno, pa jel može preko nas, pita. Naravno da možeš, kažem i kratko snimimo; da srbočetničke postojbe već ulaze u dio grada…da Vukovarci nemaju…da je bolnica…sve, sve strašno. Pustila sam to odmah, no, nakon toga ga više nismo čuli u hrvatskom eteru. Ostalo se zna. Jesam li bila zadnji novinar koji se s njim čuo, ne mogu sto posto tvrditi, ali nisam čula do sada da je još negdje drugdje bilo njegovih takvih vapaja da uđe u eter i obavijesti o strahotama kojima je Vukovar bio tada izložen. Vjerujem da bi se o time već znalo. Želim vjerovati da sam se tih dana i toga zadnjega s njim zadnja čula.

Zašto ljude više zanima crna kronika nego topla ljudska priča?

To je pitanje više za psihologa, nego za nekoga koji čitanje takvih sadržaja maksimalno izbjegava. Možda teško stanje u društvu? Možda takve crne priče ljude podsjete da nije samo njima teško i crno, nego da ima i težih slučajeva? Možda im zurenje i čitanje o tuđoj nesreći olakšava osobnu? S toplim ljudskim pričama bi se možda teže poistovjetili, ne bi se tu mogli naći. Ne bih se usudila ništa drugo reći iako ni za to nisam posve sigurno da razmišljam u dobrom smjeru.

Foto: Jurica Karan
Foto: Jurica Karan

Kako je internet promijenio novinarstvo i kakvo je ono u našoj županiji? Što danas znači biti novinar? Posebno kad je dostupno toliko medija na svakom koraku, sadržaj je lako djeljiv i lako dostupan, svatko praktično može biti novinar.

Internet je promijenio puno toga i u novinarstvu. Informacije su besplatne, a čitatelji mogu odmah iznijeti svoje mišljenje o tome što je napisano. No, taj novi medijski „dijalog“ između autora teksta i čitatelja često izlazi, nažalost, iz okvira komunikacijske kulture. Grozim se što te tehnološke mogućnosti i demokratičnost medija mnogi koriste na ružan i neprimjeren način, s toliko mržnje  psovki, blaćenja da to nije normalno. Novinarstvo time više nije kao prije, jednosmjerno, gdje su novinari imali zadnju riječ, nego dvosmjerno.

Mislim da dobar dio kolega dobro, a neki od njih baš dobro, čitljivo i slušljivo odrađuju svoj posao i u tiskovinama i na portalima i na radijima. Naravno, više me zanimaju elektronički mediji, a tu se nažalost može ipak čuti svašta, od vrhnskog radijskog profesionalizma do vrhunskog diletantizma i nepoznavanja medija. Slično je i s pisanim medijima. Budući da je tu sve crno na bijelom, lakše je uočiti tko je čiji prikriveni glasnogovornik, tko je vlasnik medija, zna se tko se s kime preko medija obračunava ili tko koga preferira. Činjenica je da se treba znati nositi s realitetom u kojem je sve danas tržište, u kojem je sve danas roba, pa tak i informacija, pa tak i informatori. Sve ima svoju cijenu, ne? Uz sva iskakanja u crnilo i žutilo, naši su mediji ipak dobri.

Zanimljivo je kako u našoj maloj zemlji ima toliko puno novinara, komunikatora i medijskih učilišta i stručnjaka, a često nemaš gdje ili samo na rijetkim mjestima, pročitati dobar, objektivan novinarski tekst, a da nije obojen na ovaj ili onaj način. Točno, danas je izgleda lako biti novinar i izgleda da danas svatko može biti novinar. Mnogi se tako i predstavljaju, međutim ipak samo nekima od njih vjerujemo i od njih doznajemo objektivnu istinu. Imamo srećom respektabilnih novinarskih imena, pogotovo među istraživačkim novinarima.

Kakav bi po tebi trebao biti savršen novinar? Koliko vremena treba odvajati dnevno da bi se bilo u toku?

Ne mora biti diplomirani novinar, ali mora biti visoko obrazovan, stalno znatiželjan, široko informiran i novinar u srcu, u mozgu, u živcu. Mora imati nerv i ljubav za taj posao. On mora znati objasniti drugima točno, jasno, istinito, na vrijeme, po mogućnosti i slikovito ono što često ni sam potpuno ne razumije, a slušateljima nevidljivo učiniti vidljivim. Ima li takvih danas kod nas? Ima naravno, ali nema savršenih! K tome treba stalno težiti.

Sve vrijeme, ako se želi biti u toku. Toliko se toga dnevno događa, toliko je toga dostupno da te događanja i vrijeme vrlo brzo mogu preskočiti. Čitati, slušati, istraživati, bilježiti, pripremati, propitivati, pisati, treba se sve vrijeme. Ne može se biti novinar samo od 7 do 15 sati.

Foto: Jurica Karan
Fotografija joj je velika ljubav, osvajala je i nagrade // Foto: Jurica Karan

Voliš fotografiju, primila si i nekoliko nagrada. Autorica si i poezije, knjiga.

Sad kad ne moram ni puno pisati, a ni puno govoriti nastojim progovarati fotografijom, koja često govori više od tisuću riječi. Volim pejzažnu fotografiju. Volim fotkati svoj Stari grad i sve mijene oko njega, svoj Đurđevac i sve mijene u i oko njega. Volim Podravinu i sve mijene u njoj. Srećom da postoji Facebook pa možeš dnevno imati svoju malu foto-izložbu na svojem profilu. Zanimaju me i osobe, izrazi lica u pokretu. S jednom takvom foto-kolekcijom, jedne meni drage moje sugrađanke, dobila sam treću nagradu i osvojila brončanu medalju na hrvatskom natječaju „Sretno dijete-sretna obitelj“. Ponosna sam članica Foto-kino kluba „Picok“. U društvu sam majstora fotografije i najboljih hrvatskih fotografa, Željka Cara, Mate Zemana, Zvonimira Šiptara, Ivana Nivana, Ivana Hećimovića, Đure Grčića i drugih đurđevačkih vrsnih fotića. I tu učim od najboljih! A „Molitva po čkoma“ je mala knjižica u formatu molitvenika na đurđevačkoj kajkavštini koja u maniri haiku-poezije progovara o nekim mojim ljubavima, mojim strahovima i osobnim borbama. Dr. sc. Velimir Piškorec ju je pozitivno ocijenio. Imam i nekoliko slatkih i slanih kuharica, eseja i većih životnih priča o đurđevačkim slikarima Ivanu Tomerlinu i Peri Topljaku Petrini i još puno nekih manje važnih otisnutih sitnički.

Čime se još voliš baviti?

Volim biti baka. Volim se baviti svojim unucima, biti njihov autoprijevoznik do njihovih škola po Zagrebu, biti u nogometnom duelu s mojim Bartolom i fotkati moju Lenu, moj najomiljeniji foto-model. Radim još na nekoliko projekata vezanih uz gastro-baštinu Đurđevca, predajem o njoj na gastro-kongresima po Hrvatskoj. Volim „našivavati“ podravski narodni vez po tanjurima i sređivati materijale za nekoliko knjižica koje su mi u planu, a koje su sve vezane uz moj Đurđevac i njegove ljude. Volim biti sa svojim izvrsnom mladom ekipom na Radio Koprivnici, kuhati nedjeljom sa slušateljicama RKC-a i slagati za njih Podravske složence. Imam jako puno posla i još jako puno planova. Crvena tepih-staza koju mi je život prostro već je prešla 70 metara i već tom crvenilu nazirem tam negdje kraj. Vjerujem da ću u narednih 20, 30 metara, koliko mi je još ostalo na toj crvenoj, životnoj tepih-stazi, uspjeti sve to posvršavati, ha-ha-ha, ah, ah, ah…

Otkrij nam nešto što nitko ili malo ljudi zna o tebi.

Danas se o čovjeku koji je u javnom životu sve zna i malo toga može skriti, ali ni svi moji najbliži ne znaju da sam obožavala cepati drva. Naime, za vrijeme studiranja u Zagrebu puno sam dodatno radila. Petkom bih tak iz Zagreba došla vlakom, oprala ruke, nekaj kratko pojela i odmah iza kuće na drvnik. Tu me čekala oštra sjekira i dobra hrpa drva. Zdušno sam ih se primila cijepati, koliti, dijeliti, presijecati jednim udarcem. Meni opuštanje, a mojima korist. Drvnika već zdavna nema, uz centralno grijanje nemreš do takvog opuštanja, pa onda uzmem nordijske štapove, fotić i odem u trim-stazu u Borik. Ništ više od cepanja!

Puno je riječi napisano nakon susreta s Anđelom, no trebalo bi još najmanje toliko. Razgovor s njom obogaćuje čovjeka jer sam njen glas koji slušate jest blago. Nematerijalna baština. Anđela voli svoj vrt, svoje gorice i svoje društvo. Materijalno ju ne zadovoljava, ima sve što joj treba i što želi.

Naposljetku, kako nečiju životnu priču sažeti u nekoliko riječi? Toliko je zanimljivosti, toliko anegdota i prozora u prošlost da se ne može izabrati ono najbolje. Svako novo skretanje s teme donosi novih tisuće i tisuće riječi. Crtica o Siniši Glavaševiću, sjećanje na prvi angažman ili neugodne situacije, rad oko njenog vrta, život u njenom voljenom Đurđevcu, prilike i neprilike, sve je to tu. Kada pričate s posebnim ljudima, ni milijun riječi nije previše. Jer bar bi još toliko stalo. Ona je Anđela Lenhard Antolin. Glas naroda. 

Sretan ti rođendan draga Anđela!

Anđela Lenhard Antolin // Foto: Kristina Kos

čitam...
Loading...