Nedavno je u Koprivnici održan stručni skup „Kad i zašto palijativna skrb?” što je i povod za ponovni osvrt na ovaj prevažni segment medicine. Liječnički poziv ne počiva samo na kompetenciji – visokoj stručnosti i vladanju medicinskom znanosti već i na humanosti te zavidnoj etičnosti. Jedna od najvećih odlika medicinskog poziva je pomoći i skrbiti o pacijentu, posebno onom teško bolesnom i umirućem.
Palijativnu medicinu Svjetska zdravstvena organizacija definira kao pristup kojim se bolesnicima suočenim sa smrtonosnom bolesti i njihovim obiteljima unapređuje i poboljšava kvaliteta života. Sam naziv dolazi od latinske riječi pallium (prekrivač, plašt koji zaštićuje). Težište skrbi o umirućem pacijentu nije dužina, već kvaliteta življenja, a optimalno mjesto gdje se pruža palijativna skrb je hospicij. Hospicijski pokret započeo je u Velikoj Britaniji 1967. godine, kad medicinska sestra Cicely Saunders osniva u Londonu prvi moderni Hospicij svetog Kristofora. Povijesno je dakle riječ o novijoj medicinskoj disciplini koja je već 1987. godine priznata u Velikoj Britaniji kao zasebna medicinska specijalizacija.
Hospicij je zdravstvena ustanova u kojoj se skrbi o umirućima uz najnovija dostignuća u medicini uz iskreno ljudsko suosjećanje. Konačni cilj je ublažiti patnje bolesnika – tjelesne, psihičke i duhovne. Kulturna, moralna i etička razina nekog društva mjeri se i prema njegovoj osjetljivosti za najugroženije i najslabije, među kojima su svakako i umirući. Iako još od 1994. godine postoji Hrvatsko društvo za hospicij i palijativnu skrb pri Hrvatskom liječničkom zboru, ne možemo biti zadovoljni razinom palijativne skrb u nas, jer smo nažalost zanemarili one, koji se od života opraštaju.
Cilj palijativne medicine je olakšanje patnje teško oboljelom bolesniku. Iako je palijativna skrb integralni dio zdravstvenog sustava i neotuđivi element građanskog prava na zdravstvenu skrb, nesporno je da se nedovoljno ulaže u ovaj dio javnog zdravstva. Zakon o zdravstvenoj zaštiti RH predviđa da svaki Dom zdravlja mora imati/osigurati i Ustanovu za palijativnu skrb koja obuhvaća:
1. Kućne hospicijske posjete interdisciplinarnog palijativnog tima
2. Ambulantu za bol i palijativnu skrb
3. Dnevni boravak
Ono čime bi se trebao baviti educirani INTERDISCIPLINARNI TIM palijativne skrbi, koji čine liječnik, medicinska sestra, fizioterapeut, socijalni radnik, psiholog, duhovnik (svećenik) i posebno educiran volonter, obavljaju danas poglavito liječnici obiteljske medicine, osoblje u stacionarima Domova za starije osobe i članovi obitelji teško oboljelih bolesnika. Raduje da je Koprivnica, svojedobno, među prvima u državi osnovala Ambulantu za palijativnu skrb i Dnevni boravak za palijativne bolesnike.
Svako živo biće koje se rodi mora i umrijeti, a taj odlazak mora biti dostojanstven. Treba promovirati stav da je umiranje krajnji dio ovozemaljskog života koji završava smrću i treba ga proživjeti na najbolji mogući način. Kad klasična medicina digne ruke od pacijenta i kad se čuje ono deprimirajuće „nažalost ništa se više ne može učiniti“, nastupa palijativna medicina sa stavom „mnogo se toga još može učiniti“. Protivimo se eutanaziji i asistiranom samoubojstvu, jer su neprihvatljivi, iako u nekim zemljama zakonski dopušteni. Zalažemo se da umjesto „ uništenja patnika” – umirućeg pacijenta, treba otkloniti ili ublažiti patnju. Život se, dakle, ne produžuje, niti skraćuje, nego se do zadnjeg trenutka nastoji podići njegova kvaliteta.
Briga za umirućeg nije samo iskaz kršćanskog milosrđa i suosjećanja, već i obveza zdravstvenog sustava. Posljednji dani života često znaju biti najvažniji dani u životu onog koji odlazi, ali i za njegovu obitelj. Na tragu misli velikog Aristotela iz podnaslova ovog teksta da „izbor odlučuje našu sudbinu, a ne splet okolnosti”, naš definitivni izbor je kvalitetna palijativna skrb.
