Tradicionalna kineska medicina ima neprekinutu tradiciju dugu 4.000 godina, koliko je proteklo od knjige Shenonga, prve sistematizacije ljekovitog bilja i njihove upotrebe u zdravstvene svrhe. S vremenom je ovo znanje upotpunjavano.
U trećem stoljeću p.n.e. Hua Tao, poznati liječnik vršio je operacije pod anestezijom, a medicinsko znanje sadržano u knjizi Žutog Cara “Huangdi Neijing” iz tog doba danas se smatra temeljem doktrine kineske medicine.
Do značajnog razvoja je došlo u vrijeme vladavine Zhou dinastije, kada su postavljeni temelji yin-yang dualiteta. U to vrijeme je i razvijen sustav pet elemenata, energetskih meridijana koji su opet temelj akupunkture, kao i klasifikacija vanjskih patogena. Kamene igle koje su se koristile u akupunkturi zamijenjene su metalnim.
S dolaskom Jin i Tang dinastija koje su slijedile dinastiju Han, izdana je knjiga „Mai Jing”. Napisao ju je poznati liječnik Wang Shuhe, a u njoj je u ukupno 10 poglavlja obrađena pulsna dijagnostika. Utvrdio je postojanje 24 različite vrste pulsa i njihove odnose s fiziologijom i patologijom.
U vrijeme dinastije Tang osnovana je i prva medicinska škola.
Nakon dominacije Mongola, a s dolaskom Ming dinastije, znatno se razvija tisak. Posljedica toga su mnoge opsežne specijalizirane publikacije. „Materia Medica” , kao najpoznatija knjiga s 11.000 recepata i detaljnjim ilustracijama ljekovitog bilja, prevedena je na mnoge jezike i smatra se velikim doprinosom farmakologiji.
Od 1949. godine izobrazba liječnika koji prakticiraju tradicionalnu kinesku medicinu je institucionalizirana i stavljena uz bok zapadnoj medicini. Izuzetak je period kineske Kuturne Revolucije 60-ih godina 20. stoljeća kad su liječnici tradicionalne kineske medicine doživjeli progon. Polovicom 70-ih godina progon prestaje, a 1980. godine Svjetska Zdravstvena Organizacija priznaje akupunkturu kao valjanu metodu.
Ranije je izobrazba liječnika uključivala desetljeća praktičnog rada uz učitelja i polagano usvajanje znanja kroz praksu, dok se na ovaj način sistematizirano znanje lakše proširilo na veći broj praktikanata. Budući da je svaki pojedini liječnik svom naučniku uz temeljno znanje prenosio i svoje osobno iskustvo, kroz stoljeća su se razvijali donekle različiti pristupi u liječenju.
Institucionalizirana izobrazba je stoga omogućila pristup uniformnom znanju. S druge strane to je otvorilo put ulasku prakse zapadne medicine na područje koje je do tad držala tradicionalna kineska medicina, a s time i njenom razvoju. Liječnici nakon završetka studija provode određeno vrijeme na radu u klinikama, a za vrijeme studija obvezni su proći i dio naobrazbe koji ih uči zapadnoj medicini. Iako se uglavnom služe biljnim pripravcima, mogu se služiti i metodama zapadne medicine. Pacijenti imaju mogućnost izbora prilikom tretmana, odnosno mogu se odlučiti koji im pristup više odgovara. Na zapadu se tek sad otvara put tradicionalnoj kineskoj medicini i prihvaćanju njenih iskustava.
Popularna je izreka po kojoj su “jedan plus jedan više od dva”, što znači da je efekt spajanja zapadne i kineske medicine veći od njihova zbroja.
Iako je upotreba ljekovitog bilja stara tisućama godina, autohtone biljne vrste nedostupne su ostatku svijeta bez primjene metoda moderne farmakologije. Znanje o primjeni je svakako bitno, no neki pripravci ne mogu proputovati pola svijeta i zadržati svoja ljekovita svojstva. Iskustvo zapadne farmaceutske industrije je ovdje neprocjenjivo.
Ovaj zaista kratki pregled povijesti daje uvid u razvoj Tradicionalne kineske medicine, no da bi se moglo shvatiti po čemu se ona toliko razlikuje od zapadne, potrebno se pozabaviti nekim temeljnim postulatima. O tome više slijedeći put.