Postavlja se opravdano pitanje zašto se pacijenti unatoč velikim dijagnostičkim, ali i terapijskim mogućnostima službene medicine odlučuju za alternativni način liječenja. Zašto i kako tu uopće postoji dilema? Razlozi za to nisu nikako jednoznačni, a između mnogih najčešće se spominju: 1. Nesklonost uzimanju lijekova i strah od nuspojava 2. Strah od tretmana koje pacijent smatra preradikalnim ili invazivnim 3. Nezadovoljstvo pacijenta zbog nedostatne brige i posvećenosti liječnika njemu i njegovoj bolesti 4. Zanemarivanje socijalnog i emocionalnog aspekta bolesti.
Svi navedeni razlozi su u većoj ili manjoj mjeri subjektivni, a ponekad čak i u sferi iracionalnog, ali postoji i jedan opravdani razlog, a to je u nekim slučajevima objektivno ograničena uspješnost službene medicine. Treba znati da postoje neke kronične bolesti kod kojih je službena medicina ograničenih terapijskih mogućnosti, a ponekad čak i nemoćna (uznapredovale maligne bolesti), iako je u takvim slučajevima i alternativna medicina sasvim nemoćna.
Ustaljeno je mišljenje da su korisnici alternativne medicine neobrazovani i neupućeni ljudi. No nije tome baš tako, jer je vrlo široka socijalna i obrazovna skala pobornika alternativnog načina liječenja. Po spolu dominiraju žene, a po starosti začuđujuće, mlađa i srednja dobna skupina i to u pravilu obrazovanija populacija. Različiti izvori navode i različite brojke pristaša alternativne medicine: od 10 do 30 posto ukupne populacije razvijenih zemalja, a najnoviji podaci govore o tome da je čak oko 40 posto odrasle populacije u zemljama najvećeg standarda imalo iskustva s alternativnom medicinom.
Velik broj alternativnih metoda liječenja nema nikakvu dokazanu djelotvornost osim kratkotrajnog placebo efekta, a neke od metoda takvog načina “liječenja” mogu predstavljati izravnu ili neizravnu opasnost po zdravlje čovjeka. Alternativni vid liječenja ne posjeduje valjanu znanstvenu teoriju, kao ni dokazano kliničko djelovanje.
Mora se ipak priznati da su se neke alternativne mjere pokazale učinkovitima kod nekih stanja i bolesti. Neki su postupci dokazano potpuno beskorisni, dok se pak neki ne mogu objasniti znanstvnim pristupom.
Kao komplementarno liječenje moglo bi se bez većih otpora prihvatiti tzv. prirodnu medicinu – fitoterapiju: provjerene biljne ljekovite pripravke. Biljne lijekove podržava i Svjetska zdravstvena organizacija. U nerazvijenim zemljama daje potporu njihovom povećanom uzimanju, čime se štede ionako ograničena sredstava predviđena za tvorničke lijekove.
U prethodnom smo napisu naveli nadriliječništvo, koje hrvatski Kazneni zakon tretira kao kazneno djelo protiv zdravlja ljudi – članak 184. stavak 1. : “Tko se nemajući propisanu stručnu spremu bavi liječenjem ili pružanjem druge medicinske pomoći, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.” To se naravno ne odnosi na alternativno liječenje, a na tom se planu kod nas već duže vrijeme pokušava uvesti red. Osim Ministarstava zdravstva i pravosuđa, velik doprinos daje HUPED – Hrvatska strukovna udruga alternativnih terapeuta. Stav javnosti prema alternativnoj medicini kod nas je vrlo liberalan, dok se nadriliječništvo načelno osuđuje. Treba istaknuti da se korištenje bioenergije u Hrvatskoj ne smatra nadriliječništvom.
Jedan od najžešćih prirodnoznanstvenih kritičara alternativne medicine Richard Dawkins definira alternativnu medicinu kao “skup postupaka koji se ne mogu ispitati, odbijaju ispitivanje ili sustavno padaju na ispitivanjima. Ako se dokaže da određena tehnika liječenja ima ozdravljujuća svojstva u odgovarajuće kontroliranim dvostrukim slijepim pokusima, ona prestaje biti alternativnom. Jednostavno, postaje medicina“.
Zaključno najveći rizik od isključivog opredjeljenja za alternativnu medicinu je zakašnjela medicinska skrb, primarno dijagnostička a potom i terapijska. Posebno je to važno kada je riječ o malignim bolestima, kod kojih je najvažnije da ih se što ranije otkrije.
Piše: dr. Dražen Sačer, fizijatar
ORDINACIJA ZA FIZIKALNU MEDICINU,
REHABILITACIJU I REUMATSKE BOLESTI
TEL. 048 625 033