Za oporavak je potrebno vrijeme, ali također i pravi uvjeti“
(Hipokrat)
Rehabilitacija je proces kojim se pomaže pacijentu da postigne maksimum fizičke, psihičke, socijalne i profesionalne osposobljenosti u odnosu na stanje kakovo je bilo prije bolesti ili ozljede. Ona obuhvaća sve dobne skupine bolesnika, provodi se u bolničkim ili ambulantnim uvjetima i uvijek timskim pristupom. Sama riječ rehabilitacija znači – ponovno osposobiti, vratiti u prvobitno stanje.
U procesu rehabilitacije danas se u pravilu daje prednost interdisciplinarnom pristupu koji koristi znanja različitih strika sa svrhom postizanja zajedničkog cilja. Ovakav pristup omogućava da svi sudionici rehabilitacijskih postupaka postižu zajedno više, nego što bi svaki mogao postići djelujući samostalno bez drugih sudionika u rehabilitaciji. Ipak, barem kod nas još uvijek je velik problem u nedostatnom broju određenih profila – primjerice radnih i rekreacijskih terapeuta, socijalnih radnika, psihoterapeuta i sl., što u velikoj mjeri ograničava uspješnost rehabilitacijskog tretmana. Rehabilitacija predstavlja proces učenja, kako živjeti s onesposobljenjem u danom okruženju.
1980. godine Svjetska zdravstvena organizacija donijela je međunarodnu klasifikaciju oštećenja, nesposobnosti i ometenosti. Ove tri kategorije poremećaja očituju se na razini tkiva ili organa, cijele osobe i društva u cjelini. Oštećenje je poremećaj na razini tkiva ili organa. Klasična medicinska skrb i akutna rehabilitacija idu primarno u smjeru prevencije ili umanjenja oštećenja. Nesposobnost je poremećaj na razini osobe i proizlazi iz oštećenja. Predstavlja svaki oblik ograničenja ili gubitka sposobnosti za izvođenje neke od aktivnosti. Na ovoj razini rehabilitacija nastoji angažirati sve osobne i okolišne potencijale da bi se u pojedinca ostvarila maksimalna funkcionalna neovisnost. Ometenost je poremećaj na razini društva. Očituje se na društvenoj, ekonomskoj i kulturnoj razini. Predstavlja nepovoljan položaj osobe u društvu, obzirom na onaj koji bi ona imala u normalnim okolnostima.
Utjecaj navedenih poremećaja na poteškoće u svakodnevnom i profesionalnom životu mogu ublažiti pozitivno društveno ozračje prema ometenim osobama, pozitivni zakonski propisi, korektna socijalna politika, zadovoljavajući materijalni status i prije svega potpora obitelji.
Četiri osnovne komponente rehabilitacije koje bi trebale približiti osobu do njenog punog tjelesnog, psihičkog, duhovnog, socijalnog i radnog potencijala su: 1. Plan koji je razrađen od rehabilitacijskog tima i bolesnika 2. Cilj koji postavljaju i razrađuju svi sudionici tima 3. Bolesnik, jer je neophodna njegova maksimalna motivacija i sudjelovanje, da se realizira povoljan ishod rehabilitacije 4. Ishod koji mora donijeti nestanak ili barem smanjenje oštećenja, nesposobnosti i ometenosti.
Uspješan rehabilitacijski postupak trebao bi po završetku osigurati pacijentu zadovoljavajući funkcionalni status. Za tu procjenu, služe neki od brojnih funkcionalnih indeksa (Barthel, HAQ i sl.). Tri su osnovna područja funkcionalne procjene:
1. Motoričko funkcioniranje. Ono podrazumijeva hranjenje, oblačenje, osobnu higijenu, kontrolu mokrenja i stolice, kretanje s pomagalima ili bez njih i sl.
2.Kognitivno funkcioniranje odnosi se na sposobnost rješavanja problema, komunikaciju (razumijevanje i izražavanje), pamćenje i sl.
3.Kvaliteta života, koja se može definirati kao sveobuhvatna, subjektivna procjena blagostanja na širokom području funkcioniranja rehabilitirane osobe.
U narednom napisu nešto više o podjeli rehabilitacije, njezinu trajanju i načinu rada te o sastavu rehabilitacijskog tima.
Piše : dr. Dražen Sačer, fizijatar
Tel. 048 625 033
E-mail : drazen.sacer1@kc.t-com.hr