Da bismo došli front udaljen svega kilometar-dva od džamije na istok – uzimamo gradski taksi. Kao da idemo na izlet do obližnjeg parka. Ušli smo u zonu sumraka, rovova i ruševina, uništenih domova i prekinutih života.
Nadvožnjak autoceste koja je vodila do aerodroma legao je na jednom mjestu, na drugom zapriječen zemljom i ježevima. No, prvo moramo kod lokalnog zapovjednika. Uz nezaobilaznu kavu i čaj, ukratko smo poslušali o situaciji na liniji, ali i globalno, kako Turska, Amerika, Saudijska Arabija te EU potiču rat i ekstremizam.
Potom smo se ukrcali u prašnjavi terenac i krenuli na prvu liniju. Visoko na nebu preletjela nas je bučna metalna ptica, pustivši svoja ubojita jaja koju minutu kasnije. Uslijedila je snažna eksplozija i potom visoki crni dim koji se satima vijao…
Našli smo se usred ljudskog krša. Od kuća i zgrada ostala je samo hrpa armature i betona, iz koje viri pokoja satelitska antena, ormar ili hlače. Usred tog rasula prošao je bager i pročistio prolaz za vojsku i tehniku. Ispod jedne očuvane zgrade parkirano je nekoliko oklopnjaka, ruskih tenkova T-72. Prašnjavi su, mjestimice gadno poderani kao rezultat ogorčenih gradskih borbi. Dolazimo do otvorenijeg prostora. „Ovdje djeluju snajperi, treba pretrčati što je brže moguće“ kaže pukovnik.
U urbanom ambijentu vladaju snajperi, no u svakom trenu može doletjeti mina minobacača. „Ovdje smo zajedno, što god da se desi vama, desit će se i meni“ dodaje pukovnik. Nema druge, nego tjeran adrenalinom grabim nogama što brže mogu dok nekoliko vojnika sa spremnim kalašima i RPG-ovima (ručnim bacačima raketa) čuvaju liniju. Ulazimo onda u usku uličicu, a odande u labirint prolaza još očuvanih zgrada koji se ne obaziru na arhitekturu. Zidovi su probijeni rupama, a staza onda ulazi ispod zemlje, u jedva vidljive tunele. Tuneli nisu samo prolaz, već i način borbe. U nekoliko navrata su pobunjenici raznijeli cijele baze ili zgrade tako što su se prokopali ispod njih i potom ih minirali.
Assad je skoro izgubio Damask 2012. i 2013. nakon ofenziva udruženih snaga umjerenih pobunjenika Slobodne sirijske vojske te islamista. U nekoliko navrata su stigli gotovo do džamije, no vojska ih je uspjela odbaciti. Pretežno južna i istočna predgrađa su još uvijek pod kontrolom, dok su ona zapadne gdje smo ušli zaobišla tu sudbinu. Istočna Goutha s naseljima Jobar, Douma, Harasta ogromno je područje s 250 000 ljudi pod čvrstim je stiskom islamista. Na jugu je veliko predgrađe Hajar al Aswad, ali i palestinska četvrt Yarmouk. Prošle godine je zavladala velika panika kada su u nju prodrli militanti Islamske države.
Stižemo do male i mračne prostorije s dva vojnika i rupom u zidu, taman da se mogu progurati cijevi. „Islamisti su svega 30 metara daleko“. Preko puta je Jaysh al-Islam, jedna od najjačih i najorganiziranijih vojnih formacija, no tu su i druge. Rat u Siriji vrlo je složen upravo zbog nekoliko stotina različitih militantskih organizacija koje ugrubo možemo podijeliti u tri kategorije. Prva su umjereni, sekularni pobunjenici koji se nazivaju Slobodna Sirijska vojska (FSA).
To je zapravo vrlo labav i raznolik savez odmetnutih vojnika vladine vojske, prije svega Sunita. Potom su tu sunitski Islamisti poput Jaysh al Islam kod Damaska ili Ahrar Ash Sham u Idlibu. Konačno, tu su džihadisti poput Al Nusre (koja je odana Al Qaidi) i dakako Islamske države. Upravo je fenomen Islamske države zasjenio i sam rat u Siriji.
U jednom trenu nešto je snažno puklo nedaleko pa još nekoliko puta, vojnik uz mene zapucao, uši su mi zaglušile na tren… ništa posebno se na kraju nije desilo, to je svakodnevnica na terenu.
