Psihološko pero jedne mame

Strašni div ili sigurna luka? Biraj!

16:23h
0
Foto: Ivan Balija

Zamislite diva koji je barem dva do tri puta veći od vas i koji želi da radite određene stvari. MORATE učiniti ono što div želi ili riskirate da se div razljuti i povrijedi vas svojim riječima ili djelima. Zamislite kako biste se osjećali s tim divom iznad sebe koji vam postavlja zahtjeve koje morate ispuniti u strahu od njega (za neku djecu točnija riječ bi bila teror). Kako bi bilo živjeti pod takvom vrstom stresa? A još kada dodate da taj stres dolazi od osobe od koje očekujete najveću zaštitu i ljubav? Zamislite da je taj div vođa koji vas upoznaje sa svijetom koji vam je prilično nepoznat. Ne poznajete pravila, a na svaku vašu pogrešku on reagira ljutnjom. Kako biste se osjećali? Gadno, ha?

Eto, tako se otprilike osjećaju djeca (koja tek otkrivaju i upoznaju svijet, koja o njemu ne znaju ništa) kada im naređujemo, vičemo na njih, prijetimo… Možemo li očekivati da će nam dijete biti sretno, zadovoljno, da ćemo imati dobar odnos s njime? Da će dijete nešto naučiti? A želimo da stekne nove vještine kako drugi put nebi ponovilo istu pogrešku, ne?

E pa naučiti neće ništa, osim da je mama grozna (a tek tata, #šalašala), da ga ne voli i ne razumije. Prijetnjom i kaznama samo dobivamo trenutno, prisilno prihvaćanje naših pravila. Naposljetku, strah i kontrola isključuju dio mozga koji je odgovoran za učenje.

Mi moramo biti sigurna luka svojoj djeci, čak i kada su oni „izvan“ sebe, čak i kada se ponašaju „najgore na svijetu“.

Odgajati djecu svakako možemo i moramo bez kazni, posljedica, prijetnji pa čak i pretjeranih pohvala. Ali, hoćemo li onda ikada izaći na vrijeme iz kuće? Hoće li se zubi ikada oprati? Hoćemo li ikada vidjeti pod ili će stalno biti prekriven legićima?

Ne brinite! Djeca vas vole i žele najbolje za vas. Jednom kada dođete na istu razinu i počnete govoriti zajedničkim jezikom, kad počnete poštivati svoje dijete kao što očekujete da ono poštuje vas, bit ćete zaprepašteni koliko je život lakši i koliko može biti zabavan.

Što nam je činiti?

Najvažnija stvar koju možete dati svome djetetu je povezanost s vama. Oni žude za time. Djeca su od rođenja svjesna da bez vas ne mogu preživjeti. Trebaju vas, vašu blizinu i vaše razumijevanje, više od ičega. Kada se ne osjećaju prihvaćeno, shvaćeno i povezano, reagiraju burno. Puno lakše učimo, slijedimo, usvajamo vještine od onih kojima vjerujemo, nego od onih koje se bojimo.

Zato, pomozite djetetu da se osjeća osnaženim umjesto da se srami i bude otuđeno od vas. Drugim riječima, radite na vašoj povezanosti, baš onda kada vam je to najteže i kada bi ga najradije „ostavili na parkiralištu, a sebi priuštili bocu vina“.

Kako? Prihvaćanjem i razumijevanjem djetetovih emocija, nježnim postavljanjem granica (jasno definiranim vrijednostima i očekivanjima), igrom i smijehom.

Dakle, kad god ste u situaciji da ne znate kako reagirati, razmislite- hoće li me taj postupak približiti djetetu ili udaljiti? Zapitajte se što će stvoriti snažnu privrženost?

Nije uvijek jednostavno. Ponekad je potrebno malo kreativnog razmišljanja.

Ajmo primjer – na igralištu ste i odlučili ste da je vrijeme da se krene kući. Kažete djetetu, „krećemo za 5 minuta“. Što djetetu znači 5 minuta? „Još ne moram ići doma!“- samo to. S djecom moramo biti konkretni- još 10 spuštanja na toboganu i idemo doma. Nakon 10 spuštanja dijete cvili…ne želi još ići. Protestira.

Vi možete: vikati na dijete, primiti ga za ruku i odgurati do auta, a možete ga i podmititi „dam ti mobitel kada dođemo kući“. I vjerojatno će to biti kolko tolko uspješne i brze metode. Ali kratkoročno. Kao prvo, niste dijete naučili baš ništa. Samoregulacija- nula bodova. Kao drugo- uništavate vaš odnos, vašu povezanost. Treće- frustrirani ste i vi i vaše dijete.

Zato, uvijek krenite s prihvaćanjem emocija.

Vidim da ti je lijepo na igralištu, voliš se s prijateljima spuštati niz tobogan i teško ti je otići kada je zabavno. Da, razumijem te skroz. Ali sada moramo ići“. To sve naravno komuniciramo uz smiješak i ugodan glas- što umanjuje frustraciju kod djece.

Ukrcaj se na avion (mamina leđa)“ ili „primimo se za ruke i trčimo zajedno do auta“. Želiš li ovim putem ili onim?“

Važno je da nakon što postavite granicu, unesete smijeh i zabavu u situaciju koja se vašem djetetu ne sviđa. A još kad mu date i mogućnost izbora– divota.

Igra je jezik djeteta, kroz igru ostvarujete povezanost s vlastitim djetetom. Umjesto naredbe, prijetnji i vike, budite razigrani. Na taj će način vaše dijete lakše prihvatiti vašu odluku, a sačuvat ćete i vaš odnos s njime- jer ga shvaćate i zabavni ste – a to im je važno. Isprobajte!

I upamtite, kada vaše dijete ne može dobiti ono što želi pa cvili i protestira- nije stvar u tome što ono želi, stvar je u tome kako se osjeća. Sve dok ne prihvatimo njegove osjećaje, pokušavat će na sve moguće načine da ga čujemo. A ni jedan od tih načina nam se neće svidjeti. Budimo realni.

Život će se i dalje događati, do sukoba će doći (pa i do vike, ljudi smo, imajmo razumijevanja i za sebe), ali umjesto da usmjeravate svoju snagu na nadjačavanje s vašim djetetom, udružite snage kako biste oboje pobijedili!

I raširite svoje ruke kada vas dijete izluđuje, zagrlite ga, pa makar pogledom. I budite razigrani!

čitam...