Arheolozi često znaju pronaći stvari koje zapravo ne bi smjele postojati; npr. 1500 godina stari modeli aviona, računala iz antičke Grčke, žarulje iz Egipta, kristale lubanje iz prašuma Južne Amerike.
1927. godine britanski arheolog i avanturist Fredric Mitchell Hedges i njegova kćer su zajedno bili u potrazi za nestalim civilizacijama koje su povezane sa Atlantidom. Njegova kćer je nekim čudom pronašla lubanju izrađenu od čistog kristala. Pri vijest o pronalasku lubanje odmah su došli domoroci iz obližnjih mjesta, pali na koljena i molili se. Jedan stari Maya je objasnio da je lubanja stara, preko 100 000 godina i da je samo jedna od ukupno 13 lubanja koje su neprocjenjivo blago njegovih predaka. Ona sadrže informacije o nastanku čovjeka, odgovore na pitanja o najvećim tajnama i ako se svih 13 lubanja spoje, počinju razgovarati.
Detaljnija pretraga lubanje, koja je učinjena 1970. godine u laboratorijima Hewlett-Packarda, potvrdila je sljedeće navode:
– Lubanja je izrađena od čistog kristala i suprotno njenoj prirodnoj osovini. Pri takvoj obradi bi trebala zapravo se raspasti u tisuću dijelova.
– Vjerojatno je prvo grubo obrađena dijamantnim oruđem, te kasnije sa smjesom vode i pijeska glatko polirana. Procijenjeno radno vrijeme: preko 300 godina. „ova prokleta stvar zapravo ne bi smjela postojati” izjavio je jedan od znanstvenika.
Postavlja se pitanje da li su Maya bili u stanju izraditi predmete koje ni danas, sa najmodernijom tehnologijom nismo u stanju napraviti? Da li su prijašnje civilizacije bile naprednije i razvijene više od nas?
Odgovori na ovakva pitanja nisu jednostavna, jer znanstvenici i arheolozi uvijek pronađu predmete koje nije moguće smjestiti u poznati tok povijesti. Oni se ističu iz toga i nazivaju se Out of place artefacts. Tome pripadaju i baterije iz doba prije našeg vremenskog računanja, slike žarulja iz starog Egipta, željezni predmeti pronađeni u sedimentima pijeska iz kamenog doba, pa i računala iz antičke Grčke. Jedan od takvih predmeta je i bagdadska baterija. 1936. godine, u Khujut Rabu austrijski istraživač dr. Wilhelm Konig je iskopao jednu čudnu glinenu posudu staru preko 2000 godina. Unutar te posude se nalazio bakreni cilindar, koji je omotavao željeznu polugu. Omot je tako postavljen, da ga je bilo moguće popuniti sa nekom tekućinom. U srediti te tekućine, od bakra i električno, nalazila bi se spomenuta željezna poluga. Znanstvenici nisu mogli naći odgovor i tada je dr. Konig postavio svoju smjelu tezu: Ta glinena posuda mogla je biti baterija. Prema toj tezi, električna struja nije otkrivena 1798. godine nego skoro 2000 godina ranije.
Mnoge istraživačke grupe uspjele su dokazati da je ta glinena posuda mogla proizvoditi električnu struju. Znanstvenici su sami takvu identičnu posudu napravili, te je ispunili sa sokom od grožđa: između bakrenog cilindra i željezne poluge je bio napon od 0,5 Volt. Sa malim naporom Partareni su znači mogli da proizvode struju. Ali, za šta? Sijalice, telefoni, motori ili fliperi tada nisu postojali.
Ili jesu? “Vec je starom Egiptu postojalo električno osvjetljenje” , tvrde Peter Krass i Reinhard These, autori knjige o sijalici iz Egipta. Glavna osnova njihove argumentacije je reljef iz Dendere. Na tom reljefu, nastao oko 50 p.n.e., vidljiv je egipatski svećenik koji drži u rukama ogromni predmet u obliku balona. U unutrašnjosti tog balona vidljiva je zmija koja se kreće prema nebu. Za Krassa i Habeck-a indicija je jasna: Taj reljef je tehnički nacrt, balon je žarulja, a zmija je bakrena spirala u žarulji. Sa takvim električnim osvjetljenjem, Egipćani su osvjetljavali tamne hodnike piramida. S time bi bilo objašnjeno zašto hodnici u piramidama nisu začađeni po zidovima i plafonima.
Interesantna pretpostavka – ali ne i dokaziva. Bagdadska baterija proizvodi struju, ali jako malo. Da bi sijalicu od samo 1 Watt (jako slabu žarulju) upotrijebili, potrebno bi bilo 40 bagdadskih baterija spojiti – sabrana težina: 80 kg. “Za osvjetljenje svih hodnika jedne piramide, potrebno bi bilo 116 milijuna baterija!, sa ukupnom težinom od 233 600 tona!”, objašnjava fizičar i matematičar Frank Dörneburg. Te dodaje: “Zašto ni jedan primjerak baterije nije pronađen? Ni jedan!” Pored toga: Ni danas ne postoje tolike sijalice kao navodno predstavljene na spomenutom reljefu. Iz dobrog razloga: One bi bile bi opasne po život. Snaga implozije jednog staklenog predmeta koji nema zrak u sebi, raste sa veličinom tog predmeta – a veličina “sijalice” iz Dandere bi imala pritisak zraka od 63 tone.
Egiptolozi imaju drugačije objašnjenje za “žarulju” iz Egipta: Egipatski reljefi uvijek imaju simbolično značenje: Stvarnost nikad nije predstavljena. Stilizacija ponekad ide tako daleko da je moguće iz malih isječaka rekonstruirati kompletna djela.
U reljefu oni prepoznaju čamac boga sunca, Ra, koji završava u cvijetu lotosa. (Drugi to shvaćaju kao “kablove” u “dršci” žarulje). U mitologiji Egipćana, sunce navečer umire, da bi se ujutro ponovo rodilo. Stoga je zmija kao simbol ponovnog rađanja. Na “šalteru” ispod “žarulje” bog Heh pruža svoje ruke prema nebu i usmjerava Sunce prema nebu. Kontroverzni dio reljefa predstavlja “navoje žaruljne drške”. Ni egiptolozi točno ne znaju kako da se odrede, odnosno tumače, ti “navoji”. Mogao bi značiti “horizont”, i tada bi reljef predstavljao boga sunca, što u jutro Nove Godine, putuje ka nebu.
Jedno je sigurno: Radnici koji su klesali taj reljef, svoj posao nisu radili pri električnom osvjetljenju, već pri sjaju baklji. Iz doline kraljeva pronađeni su detaljni zapisi o upotrebi baklji; kome su dodijeljene, koliko komada i koliko ih je vraćeno. A, plafoni i zidovi hodnika što nisu začađeni? Izmišljeni su! U stvarnosti su ti zidovi i plafoni toliko začađeni, da je potrebno bilo određene hodnike restaurirati.
Ako baterija iz Bagdada nije služila za osvjetljenje – čemu je onda služila? Jedino logično i uvjerljivo objašnjenje: za pozlaćivanje figura. Za galvanizaciju dovoljno je imati malu jačinu i napon struje.
Uspješno je učinjen i taj eksperiment. Jedna mala figura je uspješno pozlaćena. Postavljena je bila u posudu napunjenu sa mješavinom zlatnog praha i priključena sa baterijom. Već poslije dva sata, figura je bila obložena zlatom – pozlaćena. Tako je to moglo biti.
Ipak, mnogo pitanja ostaje: Da li su baterije zaista bile upotrebljavane za pozlaćivanje? Da li su Partareni uopće poznavali proizvodnju zlatnog praha potrebnog za galvanizaciju? I zašto arheolozi pronalaze i slične “baterije” u kojima, umjesto željeznih poluga, se nalaze bakrene poluge u bakrenoj spirali? Sa dva ista metala nije moguće proizvesti struju. Da li je te posude onda slučajno moguće upotrijebiti za galvanizaciju, dok zapravo služe za nešto drugo?
Naše pretke ne bi smjeli podcjenjivati. Što su stvarno mogli i sta su pojedinci mogli, poslije par stoljeća teško je znati. Vjerojatno su postojali genijalci i genijalni izumi o kojima su nestali svi tragovi i za koje nikad saznati nećemo. Ako naučnici danas pronađu takvu stvar, onda se nađu pred novom zagonetkom.
Izvor: znanost.com