Čekajući zalaz na rubu litice u meditativnom miru, opijen eteričnim mirisima Mediterana, uzbuđenim zviždukom čiopa u lovu i neumornim ljubavnim koncertom cvrčaka iz obližnje šume, čovjek začarano promatra kako crvena sunčeva kugla ljubi horizont, neprekinuto more sve do Italije. Gotovo stotinjak vrtoglavih metara dolje, nošeni snažnim i bučnim vjetrom valovi se razbijaju u tisuće bijelih kapljica na izlomljenu bijelu stijenu, pravi zid što se okomito uzdiže iz mora. Telašćica je jedna najljepših panorama Jadranskog mora, gdje se susreću robusnost visokih strmaca, velika i mirna uvala, surovost kamenjara, te šareno i bogato podmorje.
Davno je prošlo od kad sam je prvi put posjetio, ali fascinacija tim strmcima nje nikad prestala. Jednom sam na istraživanjima prirodnih bogatstava boravio ondje desetak dana, spavajući u malim drvenim kućicama u prostorima parka prirode. Otkrivao sam svaki njen kutak. Poslije sma ondje snimao, ronio i što sve ne.
Posuti poput žućkastosivih bisera usred sinjeg mora, Kornati su najgušća otočna skupina na cijelom Sredozemlju s oko 150 otoka,otočića i hridi. Prigrljena odmah uz njih je ništa manje spektakularna Telašćica, park prirode na južnom dijelu Dugog otoka, geografski i reljefno dijela prirodne cjeline Kornata. Tu se je krajnji južni vrh Dugog otoka rascijepio u dva kraka koji strše prema Kornatima, otvarajući ogromnu uvala obalne duljine čak 69 kilometara. Uvala je dio prirodne osobitosti zbog kojeg je Telašćica 1988. godine proglašena tada jedinim parkom prirode na moru, nakon što se odvojila od NP Kornati.
Uz dojmljivu sliku desetaka otočića razasutih po moru, možda su gledano iz zraka najspektakularniji veličanstveni klifovi ili strmci. Prkoseći moru i gravitaciji, pružaju se kilometrima pučinske obale, visoki mjestimice i 150 metara. Na sjeverozapadu se produžuju i van granica parka, gdje se klif Gračina obrušuje čak 208 metara prema moru. Odatle se prema s postupno smanjuju dok podno Muravjaka i ne nestanu pod morem. Stajati na rubu klifova, pred provalijom i diviti se spektakularnosti i surovosti krajolika zaista je jedinstven doživljaj. Odmah se može vidjeti da površina te stijene nije ravna nego je na tipično krški način prepuna pukotina, izbočenih dijelova, stepenica i ostalih neopisivih oblika. Na udaru gravitacije, sunca i vjetra na tom ekstremnom staništu preživljava mali broj izdržljivih vrsta, a jedna od njih je dubrovačka zečina, hrvatski endem. Njezini mekani i svilenkasti listovi rastu iz okomite stijene, pa ih čovjek ne može dohvatiti rukom. Na strmcima se gnijezdi sivi sokol, a nije rijetko vidjeti vjetrušu, krškog sokola i Eleonorina sokola. Strmci su poslijepodne pozornica gdje razigrane čiope klikćući izvode vratolomije u zraku loveći leteće kukce. Tu se gnijezde i gavrani te najveća hrvatska sova, ušara, čiji raspon krila doseže 170 centimetara. Noću se u kršu i šumarcima glasa leganj, mala neugledna ptica. Ovakav krški teren pruža mnogo životnog prostora za ptice, čijih vrsta ukupno ima 79.
Svoj jedinstveni krajolik Telašćica duguje geološkim silama koje su ih tako maštovito oblikovale tijekom milijuna godina. Priča počinje kada je Afrička tektonska ploča počela gurati onu europsku. Rezultat je smanjivanje tadašnjeg oceana Tetisa, kojeg je Sredozemlje danas ostatak te uzdizanje Alpa i Dinarida. Jedan od glavnih aktera bili su rasjedi, kada su pucali slojevi, klizio i propao cijeli jedan dio. Upravo tako nastali su strmci, čija je jedna polovica na suhom, a druga na dnu, dok je okomica litice ploha kojom su klizila i odvojila se dva bloka. Današnji izgled dobilo je područje krajem posljednjega ledenog doba, kad se podignula razina mora i poplavljeni su niži dijelovi tadašnjeg kopna koje je zauzimalo velike dijelove Jadrana. Od negdašnjih brda nastali su brojni otočići Kornata, a more je ušlo u dotad suhe tri depresije Telašćice, današnja tri dijela zaljeva što podsjećaju na jezerca po kojima je i dano ime: latinsko tri lagus znači tri jezera, zatim Telagus i konačno Telašćica. Pretpostavlja se da je otok Kornat s kopnom Telašćice bio spojen do prije 9 – 10 tisuća godina, a s Dugim otokom do prije 2100 – 2400 godina, dakle još u vrijeme mitskih pothvata antičkih junaka.
Dok se s jedna obala Telašćice strmo ruši nad morem, silazak kroz sjenu mirisne borove šume do druge strane blag je i ugodan. Uskoro se otvara slika mirnog i razvedenog zaljeva čija se modrina tako životno ističe nad ogoljenim kamenim krajolikom. Nigdje se ne vidi pučina, samo druga strana s niskim i blagim brdima. U plitkom i bistrom moru ljeti se djeca kupaju i istražuju obalne stijene, a malo dalje usidrene su bijele jedrilice. Nema bojazni, jer je Telašćica jedna od najsigurnijih i najvećih prirodnih luka Jadrana. Duga je 8200 metara zračne linije, a široka od 150 do 1500 metara, no ovi podaci ne pokazuju svu razvedenost bijele kamene crte, granice mora koje se vijugavo uvlači u dubinu kopna. To je gotovo 70 kilometara obale unutar uvale. Cijeli zaljev iz zraka podsjeća na rakova kliješta, s jednim debljim i drugim tanjim krakom − strmcima. Razvedenosti posebice pridonosi 25 manjih uvala, od kojih je Čuška dumboka toliko uska i duguljasta da podsjeća na pravi fjord te pet manjih otočića, jedna hrid i brojni rtovi. U sklopu parka prirode je i nekoliko otoka izvan zaljeva, skupina Garmenjaka i Sestrica te Katina na ulazu u zaljev. Posebno je zanimljiv otočić Taljurić, visok samo tri metra i gotovo potpuno plosnat zbog silnih valova što ga prelijevaju i ravnaju.
Preko malih livada na Telašćici stiže se do jezerca zvanog Mir, okruženog sa svih strana vegetacijom, osim na malome dijelu gdje su stijene prema moru. Gledano iz zraka, njegova tirkizno plavilo djeluje gotovo nerealno. Zbog jakog isparavanja i malog dotoka vode, jezero je čak slanije od mora, što je jedinstveno na Jadranu. Ime mu dolazi od latinske riječi murus, što znači zid, kojih ima puno u okolici. Zbog male dubine od šest do deset metara, ljeti je temperatura viša nego okolnog mora, a iz istog razloga zimi je hladnija pa se može i zalediti. Zanimljivo je da se taj sitni mulj sive boje smatra ljekovitim. Iako se čini beživotnom, plitka voda obiluje velikim rakovima, koji se naguravaju te malim račićima kozicama koji naizgled bezbrižno lepršaju u vodi. U muljevitoj dubini živi obična jegulja ili kajman, kako je lokalni naziv. Čini se da male jeguljice ulaze kroz pukotine dna i sazrijevaju u jezeru iz kojeg potom ne mogu izaći.
