Jedno od mojih prvih prirodnih iskustava bile su planine. Vrlo brzo sam sa Samoborskog gorja prešao na Velebit, našu mitsku planinu. I kao mnogi drugi, ostao sam zauvijek očaran.
To je naše najveće područje divljine, gdje u gudurama, livadama, gustim šumama krstare medvjedi i čopori vukova, dok suri orao iz visine nadgleda svoj teritorij. Brojnim utabanim stazama generacije planinara iznova otkrivaju draži ove planine koju se čini se ni cijeli životni vijek ne mogu zasititi. I dok su većina velebitskih vrhova blage rudine (travnjaci) tek sa kamenom kapom na samom vrhu, ili obrasli šumom, Dabarski kukovi su carstvo gole stijene. Možda im samo Hajdučki i Rožanski kukovi konkuriraju krševitošću, ali ne i monolitnošću i tolikom dominacijom nad okolnim okolišem. Slične su i Tulove grede koje gledamo iz daljine zadarskog zaleđa.
Iako ne najviša, Velebit je sa svojih 145 kilometara naša najduža planina. U blagom luku, poput golema bedema širokog od 10 do 30 kilometara nadvio se iz kontinenta nad more. Tek nekoliko cestovnih prijevoja siječe masiv, a oni ujedno tradicionalno dijele Velebit na nekoliko cjelina. Sjeverni Velebit počinje od prijevoja Vratnika (cesta prema Senju) do Velikog Alana iznad Jablanca. Tu počinje srednji Velebit sve do Baških Oštarija, koji spaja Gospić s Karlobagom. Od njega se nastavlja južni Velebit do prijevoja Malog Alana, na staroj cesti koja spaja Obrovac i Lovinac. Konačno, jugoistočni Velebit završava uz kanjon Zrmanje. Iako se, gledano iz daljine, čini da je planina „monolitna“, ona je tipičan predstavnik krškog krajolika s izrazito bogatim mikroreljefom. Čovjek ga može cijeli život obilaziti i svaki put otkrivati nešto novo; toliko ima zakutaka, skrivenih livada, šumaraka, stijena, kukova i udolina. Velik dio Velebita zaštićen je granicama nacionalnih parkova Sjeverni Velebit i Paklenica te Parkom prirode Velebit.
Velebit dodiruje dva svijeta – hladnu ličku visoravan i toplo Jadransko more. Dok je lička strana pošumljena i zelena, primorska je često gola, burom šibana i suncem pržena. Primorska padina je i viša jer se izdiže s mora, a Lika je već na nadmorskoj visini od oko 500 − 600 metara, pa je ova strana Velebita i relativno kraća. Primorska strana podijeljena je na dvije grube terase. U sredini, krov Velebita svijet je snijega, vjetra i hladnoće, gdje vrhovi dosežu iznad 1600 metara na sjevernom Velebitu i više od 1700 m na njegovu južnom dijelu. Vaganski vrh sa svojih 1757 metara nadvisuje sve ostale. Klima je surova, prava planinska. Snijega redovito napada više od metar i pol, ponegdje se zadrži i sedam mjeseci, a u dubokim i sjenovitim vrtačama snježnicama i cijele godine. Kao što znaju neki neoprezni planinari, u trenu se lijep sunčan dan zna okrenuti u maglu, kišu, hladnoću i gromove, što je posljedica bliskog spoja kontinentalne i sredozemne klime. Vrhunac velebitske surovosti poznata je bura koja mete primorsku padinu, ali i more te otoke ispod Velebita.
