Nedavnim padom dinastije Assad, Sirija ulazi u novu fazu. Što će to donijeti za zemlju, teško je reći, a posebno za važnu kršćansku zajednicu.
Kršćanska zajednica u Siriji ima dugu i bogatu povijest koja seže još od samih početaka kršćanstva. Sirija, kao jedno od prvih mjesta gdje je kršćanstvo propovijedano, bila je dom mnogim ranokršćanskim zajednicama. Tijekom povijesti, kršćani su se suočavali s raznim izazovima, uključujući političke previranja, invazije i etničke napetosti, ali su uspjeli očuvati svoju kulturnu i vjersku baštinu.
Jedno od najznačajnijih mjesta za kršćane u Siriji je Maalula, malo planinsko selo smješteno oko 56 kilometara sjeveroistočno od Damaska. Maalula je poznata po svojoj tipičnoj arhitekturi i specifičnom dijalektu aramejskog jezika, jezika kojim je govorio Isus Krist.
Damask, glavni grad Sirije, jedno je od najstarijih kontinuirano naseljenih gradova na svijetu i ima bogatu povijest koja uključuje značajnu kršćansku zajednicu. Kršćanstvo u Damasku ima duboke korijene, a kroz stoljeća, kršćani su oblikovali kulturni i vjerski identitet ovog grada. Štoviše, Damask je krajem 19. stoljeća bio unatoč stoljećima muslimanske vlati bio većinski kršćanski. Tek rastom grada i priljevom muslimanskog stanovništva je izgubio taj većinski status.
Povijest kršćanstva u Siriji jedno je od najranijih poglavlja u razvoju ove religije, čija se osnovna načela i učenja u osnovi vežu uz geografski prostor koji danas nazivamo Sirijom. Ova zemlja bila je ključna za širenje kršćanstva još od prvih dana nakon Isusove smrti i uskrsnuća.
Isus Krist propovijedao je u regijama koje uključuju današnju Siriju. Njegovi učenici, najviše apostol Pavao, proširili su kršćansko učenje kroz ovaj prostor.
Tijekom prvih stoljeća kršćanstva, kršćani su se suočavali s raznim progonima, osobito pod Rimskim Carstvom. U 4. stoljeću, uz reforme cara Konstantina, kršćanstvo je postalo legalizirano i brzo se širi diljem Carstva. Ovaj period bio je ključan za uspostavu crkvenih struktura i razvoja teologije. Sa širenjem islama u 7. stoljeću, Sirija je došla pod arapsku vlast i kasnije osmanlijsku vlast, što je donijelo velike promjene za kršćansku zajednicu. Kršćani su zadržali određena prava kao nemuslimanske manjine, ali su se suočavali s izazovima integracije i opadanja društvenog statusa.
U Siriji postoji značajna kršćanska manjina koja pripada različitim denominacijama, od katoličke, pravoslavne do brojnih drugih poput Melkitska grkokatoličke crkve koja priznaje autoritet pape, ali zadržava istočnu liturgiju.
S usponom nacionalizma i sukobima u 20. stoljeću, kršćanske zajednice u Siriji počele su se suočavati s novim izazovima, uključujući masovne migracije i sve jaču sekularizaciju.
Rat koji je izbio 2011. godine dodatno je pogoršao situaciju, dovodeći do značajnog smanjenja kršćanske populacije putem izbjeglištva i nasilja.
Broj kršćana u Siriji i njihov udio u ukupnoj populaciji značajno su se promijenili posljednjih godina, posebno zbog građanskog rata koji je počeo 2011. godine. Prije rata, procjenjivalo se da je u Siriji živjelo oko 1,5 do 2 milijuna kršćana, što je činilo otprilike 10-15% od ukupne populacije, koja je tada iznosila oko 22 milijuna stanovnika.
Međutim, prema najnovijim procjenama, broj kršćana u Siriji drastično se smanjio zbog nasilja, progona, ekonomskih problema i općenitih uvjeta života. Mnogi kršćani su napustili zemlju, a procjene iz 2021. godine govore o broju kršćana u Siriji koji se kreće između 300.000 i 600.000.
Nažalost, kršćanska zajednica u Siriji, uključujući Maalulu, pretrpjela je teške posljedice tijekom sirijskog građanskog rata koji je započeo 2011. godine. Mnogi su kršćani napustili svoje domove tražeći sigurnost, a brojne crkve i kulturni spomenici oštećeni su ili uništeni. U 2013. godini, Maalula je doživjela invaziju pobunjenika Al Nusre, sirijsko ogranka Al Qaede (današnji HTS koji je nedavno srušio Assada), što je dodatno pogoršalo situaciju.
Kršćani su ne radi političke pristranosti, već radi zaštite mahom pristajali u vladu Assada pa su na područjima pod vladinom kontrolom uglavnom i opstali. I druge manjine poput Šiita, Alawita, Druza i ostalih su se uglavnom priklanjali sekularnoj sirijskoj vladi.
Nova stvarnost u Siriji pod dominacijom snažnih sunitskih islamističkih frakcija poput spomenutog HTS-a ne budi veliku nadu u svijetlu budućnost.
Piše: Goran Šafarek