Naši dečki–lokomotive i bez majice su natopljeni znojem, ali im je zato mišićna definicija savršena. Kakva teretana, samo nađi vagon i guraj!!!
Natovarili smo ruksake, opremu i krenuli na put prema močvari Torotorofotsy. Prvo smo isprehodali selo, prešli most preko divlje rijeke i skrenuli prema šumi. Cesta je ovdje u selu Andasibe na istočnim padinama Madagaskara zemljana, ali široka i dobra. Svako malo prošla bi grupa prašnjavih ljudi, noseći pune košare na tržnicu ili alat u polje. Oprema mi je sve teža, majica sve vlažnija od znoja, a cesti nikad kraja. Ipak, pored jedne usamljene zemljane kućice stajemo.
Tu malagaški kolega Faly gleda na sat, dok sunce prži. „Čekamo prijevoz“ kaže. I doista, kad pogledam bolje, iz guste vegetacije izviru tračnice! I onda, ni otkud stigao je vlak i to bez lokomotive! Dogurali su ga dvojica mišićavih momaka i parkirali pored nas. Vlak je ustvari nekoliko dasaka položenih na konstrukciju pravih željezničkih kotača i to je to! I dok gledam kako tovare naše ruksake i opremu, sjećam se kako mi je moj mentor Miguel pričao da uz Torotorofotsy vodi uskotračna pruga do negdašnjeg rudnika grafita. Francuzi su napustili rudnik, ali pruga je ostala. I Malagašani, velemajstori u improvizaciji, dosjetili su se kako iskoristiti ostavštinu negdašnjih gospodara.
I onda su velemajstorski upregnuli jedan teretni vagon sa stvarima, a drugi putnički s nama i krenuli trčeći. Ovaj me malagaški vlak po svemu podsjetio na naše hrvatske: iako su se dečki trudili, nismo baš jurili. Mi smo se pak šćućurili na tvrdoj dasci. Čak smo i protutnjali preko malog klimavog mostića i projurili kroz neki zaselak s nekoliko drvenih koliba. Sunce je pržilo, znoj naših vlakovođa natapao je crvenkastu zemlju između tračnica, ali nisu posustajali. Grč na licima nije nestajao, ali ni ustrajnost. Ne mogavši ih više gledati, okrenuo sam se okolišu.
Oko nas se izmjenjivala šikara, rižina polja i tu i tamo džepovi džungle. Nakon kojih pol sata stali smo na „kolodvoru“. Iz nekoliko kućica radoznalo su provirila dječica, ali meni je još interesantnije kako moramo čekati da dođe vlak s druge strane. I uskoro je stigao – ovaj put pravi teretnjak, prepun dugačkih crvenkastih dasaka od eukaliptusa. Naši dečki–lokomotive i bez majice su natopljeni znojem, ali im je zato mišićna definicija savršena. Kakva teretana, samo nađi vagon i guraj!!! Da se istegnem, malo sam prošetao uz prugu i otkrio veliki napor – pragovi su taman nezgodno smješteni – nit korak, niti dva. A tračnice uske, neravne. Nakon sto metara je muka hodati, a ovi naši dečki jure i to bosi!
Nastavljamo i mi put, istim tempom kao i prije. Minute prolaze, tako je prošao i prvi sat. Uskoro ulazimo u šumu, s desne strane onu eukaliptusovu, a s lijeve čini mi se prirodnu. „Eukaliptus nije autohtona vrsta, a sadili su ga šumari zbog brzorastućeg drveta“ tumači Faly. Nailazimo na ekipu koja s uskim malagaškim lopatama čisti odsječak pruge. Mjestimice se šine jedva vide od svježe zemlje, očito nagomilane poslije kiše. „Svako selo održava svoj dio pruge“ kratko komentira Faly, njegov sad već zaštitni znak.
Onda nas je uhvatio pljusak. Kabanicom smo pokrili opremu, a za nas same… koga briga! Koliko sam puta već bio mokar u tropima! Ogromne kapi raspršivale su se od glave, jednostavno sam se prepustio prirodi. Nove gojzerice još se nisu ni osušile od prijašnjih kiša, a sada u njih teku potočići s hlača. Koga briga! A od naših vozača kapi kiše samo se odbijaju…