“Dečki, najvažnije vam je imati pajdašiju. Družite se. Materijalno će nestati, a ostat će ono duhovno u nama, ljubav prema čovjeku, prema svom gradu, prema prijateljima”.
To je jedan od jednostavnih i iskrenih savjeta, baš kakav je i on sam, koje nam je udijelio Zlatko Kauzlarić Atač tijekom ugodnog poslijepodneva na terasi njegove kuće u Koprivnici. Njegov grad koji mu je, kaže, već dao toliko priznanja da mu je pomalo neugodno. No, nema mjesta koje ga čini sretnijim.
Ne morate poznavati Atača ni biti školovani povjesničar umjetnosti da biste poznavali njegova djela. Čak i ako se niste susreli s nekim od njegovih bezbrojnih aktova i portreta, ako ste Koprivničanac, njegov vam je rad utkan u život. Jer, nema Koprivničanca koji nije nikada sjeo i odahnuo iza debelih zidova pivnice, proveo prekrasan dan na PRC-u, pokazao rodbini iz drugog grada Podravkinu žlicu ili, pak, s glavom punom briga prošao pored mozaika u bolnici. Ta, i mnoga druga, Atačeva djela postala su neizbrisiv dio identiteta ovoga grada, bez kojih Koprivnica ne bi bila ono što danas jest. Unatoč tome, Atač je ostao osoba koja će jedva dočekati vikend da se vrati u svoj grad, ne zato da sluša hvalospjeve svojih sugrađana, nego da peče ‘kostanje’ u svom dvorištu, sa svojim ‘pajdašima’.
Ove ste godine, povodom Dana grada Koprivnice, primili javno priznanje ‘počasni građanin’. Što za Vas znači takvo priznanje?
To je veliko priznanje, ganut sam i zahvalan. No, mislim da su počasni građani svi koji žive u Koprivnici, koji su nešto napravili za Koprivnicu i koji čuvaju taj grad. Ljudima koji su sposobni nešto napraviti to treba i omogućiti, no bez građana koji to čuvaju, koji to žele, koji s tim žive, ne postoji grad. Nije grad kuća, nego ljudi koji u njoj žive.
Osmislili ste, izgradili, napravili ili na razne načine sudjelovali u stvaranju mnogih danas poznatih mjesta u Koprivnici, poput pivnice, Podravkine žlice, PRC-a, mozaika u bolnici i drugih. Koja priča leži iza tih kultnih gradskih lokaliteta?
Jednom sam došao po novac u Podravku, koja je stipendirala studente, i na stolu su bili neki nacrti. Pitao sam ih što je to, a oni su mi odgovorili da će početi proizvoditi pivo pa žele napraviti pivnicu u gradu. Kažem ja, čujte, dajte mi mjesec dana. I tako sam sjeo u taj prostor buduće pivnice, uzeo blokić i počeo risati. Angažirao sam sve ljude iz Podravine, umjetnike, koji su mi mogli u tome pomoći, radili su vitraje, vrata, velike fotografije… Ja sam tijekom noći slikao, a tijekom dana bio s majstorima. Gledao sam ih kako rade, ali nije to bilo to, rekao sam im da im je sve to previše ravno, da treba biti kao klet, kao da rukom namažeš blato na zid. Kažu oni meni, čujte, gospon Atač, mi Vam to tak’ ne znamo, dajte nam pokažite. I ja uzeo špahtlu i pokazao im. Tako je, mic po mic, nastajala pivnica. Radili smo svi to s velikom ljubavlju, zato je tako i uspjelo.
Nakon što smo napravili pivnicu, Gažiju sam rekao da bih, da imam novca, kupio Sulimanovićevo brdo i što bih sve na njemu napravio. Nakon mjesec dana on mene nazove i kaže ‘Atač, razmislil sam, idemo’. E, tako je nastao PRC. Mogu reći da Podravka nikad nije bila škrta i uvijek je sponzorirala ono što su mislili da će Koprivnici dobro doći.
Poznato je da ste u Zagrebu, na Akademiji likovnih umjetnosti, proveli većinu svog životnog i radnog vijeka. Kako su izgledali Vaši počeci u glavnom gradu?
Kada sam otišao u Zagreb, prvo sam krenuo na prijamni ispit na današnju Akademiju dramskih umjetnosti. Tamo su me ‘nogom odostraga’, rekli su mi da je dosta jedan Sagner, da imam malu glavu, još k tome sam čitao i jedan srpski prijevod… Bio sam strašno nesretan zbog toga. No, za tjedan dana položio sam prijamni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti, bio sam treći iz ovog kraja tamo. Nakon toga, bio sam u majstorskoj radionici Krste Hegedušića, on me primio k sebi. Ima jedna zanimljivost s njim, kada sam došao k njemu, pitao me ‘Otkud ste Vi?’ Ja njemu kažem, iz Koprivnice, a on meni ‘Pa kaj onda niste otišli u naivce?’ Na kraju sam s 27 godina postao asistent i ostao na Akademiji idućih gotovo 50 godina.
Više od 50 godina živite i radite u Zagrebu, jeste li ostali vezani uz Koprivnicu, koliko Vam je značila tijekom svih tih godina?
Jako sam vezan za Koprivnicu. Koprivnica je moja mjera, jako volim ovaj grad. Mogao sam kao mlad otputovati negdje u svijet, ali ostao sam blizu. Sunce tuđeg neba neće nas grijati kao što ovo grije. Ovo mi je fatum, jednostavno, da mi nije bilo lijepo i da nisam tu bio sretan, onda ne bih ni ostao. Gdje god idem, uvijek spominjem Koprivnicu i govorim kako je ovdje sjajno. Zato vi, mladi, morate to nastaviti. Volim Koprivnicu i ljude u njoj, iako ih više toliko ne poznajem, a niti oni mene.
Ove je godine u središtu Koprivnice otvorena Galerija Mijo Kovačić. Jeste li kada poželjeli vidjeti galeriju sa svojim imenom u svom gradu?
Ne, nikada. Ne iz skromnosti, nego zato što vrijeme ionako sve donosi na svoje mjesto. Prema tome, nisam ja taj koji može željeti nešto, i ovako mi je Koprivnica dala toliko priznanja da mi je malo i neugodno. Ima ona poslovica ‘U kutu, nikome na putu’.
Kako gledate na današnji razvoj grada, smjer u kojemu ide, njegovu sadašnjost i budućnost?
Grad je krasan, sjajno se razvija. Koprivnica ima sve uvjete da bude jedan od vodećih gradova sjeverne Hrvatske. Primjerice, parter Koprivnice se sjajno razvio i izgradio. Koprivnica je i vrlo uredan grad. Sjajni su mi spomenici biciklima koji su postavljeni po gradu. Zatim, primjerice, kružni tokovi su fantastično uređeni, nisam vidio niti jedan grad u Europi koji ima tako uređene kružne tokove, pa na jednom je čak prava mala Šoderica! Postoji neki smisao za estetiku i želja za ljepotom. Mogu li biti možda prepotentan i reći da je sve to krenulo kada sam napravio tu pivnicu? Ona je bila primjer da se može nešto drugačije napraviti nego dotad. Da ne govorimo još i o obrazovanju i Sveučilištu koje danas postoji, koje sam i sam podržao.
Ono čega moramo biti svjesni jest da danas više nema provincije. Čovjek u Zagrebu ili čovjek u New Yorku upale televizor ili druga čuda tehnike i u istom trenutku imaju informacije, kao i svi ostali na svijetu. Provincija je u ljudima i toga moramo biti svjesni.
Preuzeto iz Koprivničkog godišnjaka
Razgovarao: Sanjin Bojić
Foto: Marko Horvat
