15.1 C
Koprivnica
Subota, 28. rujna 2024.
No menu items!
- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

Kolumna: Judy Smrček Lelek // Tugu pretvorite u hrabrost
K

Ne propustite

Previše je tužnih ljudi na ovome svijetu. Zašto su tužni? Najčešće iz razloga jer je lakše biti takav. Lakše je biti tužan čovjek, nego hrabar čovjek. Hrabri ljudi stalno nešto čine, čine da budu sretni, zadovoljni,da nađu mir i pronađu pravoga sebe.

Tužan čovjek ne mora činiti ništa. Živi u prošlosti ili budućnosti i uvijek nekoga krivi za svoju situaciju. Kriva je država, politika, partner, posao, šefovi, vrijeme. Uvijek netko ili nešto. Tužni ljudi imaju sto izgovara zašto nisu zadovoljni. Jako se vole baviti tuđim životima, jer tako sakrivaju sebe i svoj život. To je lakši i utabani put,  jer većina tako čini. Um im je natrpan nepotrebnim mislim, tako da one potrebne misli i ideje,  kada i dođu, ostanu neprimjetne, jer im pažnja nije tu, nego negdje dalje. Zašto su tužni? Zato jer ne žive u sadašnjosti, uvijek su negdje drugdje Ili previše tuguju za prošlošću i stalno su tamo ili su neprestano u budućnosti i nešto čekaju.

A sreća je uvijek u SADA. Sreća je uvijek tu, ovoga trenutka. Kako da vide sreću ili bilo koju priliku, kada žive u prije  ili u poslije. Njihov je um okupiran nečime što će se MOŽDA dogoditi. I tako um ne vidi sadašnje prilike. Ljudi, zašto sa možda uništiti sreću sadašnjeg trenutka? Tko zna hoćemo li doživjeti sutra ili hoćemo li imati više ovakvu priliku koja je sada tu, a sa sutra opterećujemo cijeli um, srce i dušu.

Znate ono: “SVAKOM JE DANU DOSTA NJEGOVE MUKE. ” Dajte danas sve od sebe, tako će i sutra  biti bolje i ljepše, ako širimo i šaljemo pozitivne vibracije. A ono što je bilo jučer, ili davno prije, gotovo je, ne može se promijeniti. Zašto onda ne biti sada sretan, sada činiti, sada se smijati i živjeti život sada, ovoga trena? Jeste li vi tužan čovjek? Poznajete li tužne ljude okolo sebe? Na ulici tužni ljudi gledaju dolje, a ako im se nasmijete, oni kao da se uplaše i maknu pogled. Ako dođete u trgovinu, bolnicu ili neku drugu ustanovu, jedva da za vas  učine ono po što ste došli, ali vas ni ne pogledaju u oči, a kamoli da vam se nasmiješe. Zašto? Zato jer oni uopće nisu tu. Tko zna gdje su, negdje daleko u budućnosti ili u prošlosti.

Ne vole svoj posao, a nisu ništa učinili da rade ono što vole. Nisu zahvalni za ono što rade sada pa kako bi i dobili nešto bolje? To je zakon prirode. Zahvaljuj srcem na onome što jesi i imaš sada, radi i čini sada, da bi ti bilo bolje sutra, ali ne opterećuj se sa sutra.  Tužnim je ljudima  jako teško živjeti, jer nose teret u sebi, kojega se ne žele podsvjesno riješiti. Mnogi ljudi vole biti patnici, vole da ih netko žali. Zapravo, nekad mi ih je bilo jako žao. Više nije,  jer sam shvatila da svi imamo 24 sata,  da svi imamo isto sunce, da svi imamo dvije ruke i dvije noge. Znači svi smo dobili sve jednako. Ali pitanje je koliko tko stvarno želi imati mir i sreću? Koliko je tko spreman za sebe učiniti, mijenjati se.

Kako sve to znam?  Iz svoga iskustva. Do prije pet godina bila sam tužan čovjek, nezadovoljna sobom i životom. Nesretna sam živjela u nezadovoljstvu i velikoj boli, koju sam samo ja znala, koju sam nosila u sebi. Za to sam optuživala partnera, situaciju, prošlost, neke  ljude. Hodala sam po kilometar ili čak i vozila auto, a da nisam znala kuda sam prošla, da nisam vidjela stvari, ljude oko sebe. A sreću sam tražila od drugih. To je bilo potpuno van pameti, sve dok moje tijelo nije počelo davati signale.Uz one najteže duševne boli, počele su i tjelesne bolesti. Obilazila sam doktore, hodala po bolnicama, a sve je stalo kada sam shvatila i rekla dosta. Samo sam ja sama  kovač svoje sreće.  Moja sreća je u meni, ne izvan mene. Ja  hoću mir, ja  hoću sreću i želim uživati u svakom mom životnom trenutku koji sam dobila.

Prije pet godina nikada nisam čitala, a kamoli nešto pisala. Nisam osjetila miris života, prirode. Danas nakon pet godina,  izvana sam ista, materijalnog imam manje nego prije,  stalan posao nemam. Ali, iznutra sam sasvim druga osoba. Drukčiji su moji osjećaji, moje misli, moja razmišljanja, moje gledanje na situacije koje sam imala prije, a imam ih i danas. One nigdje nisu otišle, samo ja na njih gledam potpuno drugim očima, mislima,osjećajima..

Danas sam drugi, novi čovjek. Ponovno rođena. U mojoj duši i srcu je mir, zadovoljstvo i sreća. Tužan čovjek je nestao, a zamijenio ga je HRABAR ČOVJEK. Hvala na tome beskrajno! Ako sam mogla ja, može i svatko drugi. Vjerujem u sebe i jako vjerujem u vas.

Facebook komentari / dostupni ukoliko ste prijavljeni na svoj FB profil (Komentiranjem prihvaćate naše uvjete korištenja).

Ne propustite

- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

Najnovije

Hvalevrijedan školski projekt

Učenici razveselili starije osobe i uživali u društvenim igrama

Učenici četvrtog razreda Osnovne škole Sokolovac sa svojom učiteljicom Silvijom Jelovčan posjetili su udomiteljsku obitelj Dološćak u Maloj Branjskoj. Ovaj...
- Oglasni prostor -

Vezane vijesti

×