Početkom 19. stoljeća u Koprivnici su radile četiri gostionice, a 1818. godine spominje se po prvi puta i gostionica s prenočištem pod imenom “Križ”, koja je kasnije nastavila tradiciju kao poznati koprivnički hotel.
Gostioničarstvo i kasnije hotelijerstvo imali su ulogu u ekonomskom i društvenom životu Koprivnice. Margareta Haller, udova Ivana Stamiezera, je molila 1790. godine Gradski magistrat da joj ponovo dozvoli točiti vino i primati strance. Sačuvan je i koncept dopisa Gradskog magistrata kojim je Mirko Inkey 1794. godine opomenut da preuzme građansko pravo i plati dugove na taksi za točenjem vina ili da prestane s točenjem.
Početkom 19. stoljeća u Koprivnici su radile četiri gostionice, a 1818. godine spominje se po prvi puta i gostionica s prenočištem pod imenom “Križ”, koja je kasnije nastavila tradiciju kao poznati koprivnički hotel. Također je poznati hotel, a najprije gostionica sa svratištem, bio “K caru austrijanskomu”, koji se prvi puta spominje 1848. godine, s tim da se pretpostavlja da je ovaj objekt osnovao barun Inkey iz obližnje Rasinje.
Od gostioničara poznati su: Matija Kopany (1844.), Samuell Celler (1846.), Andrija Beličić (1846.) i Petar Petričević (1846.). Postojalo je i svratište Franje Puresa 1847. godine. Uz to se spominje kavana Pavla i Samuela Reskovca 1848. godine. Kasnije su zabilježeni krčmari: Nikola Krnjašić (1850.), Maksimilijan Brodovin (1850.), Jakov Han (1851.), Antun Cibulić (1853.), Marko Brođovin (1853.), Roza Ester (1858.), Ivan Saldvary (1858.), Franjo Kolarić (1858.), Janko Ester (1859.), Josip Zelenko (1859.) i drugi. Općenito su sva svratišta i gostionice podizane u predgrađima u sjevernom i zapadnom dijelu, izvan opkopa i bedema gradske utvrde, uz glavne ceste.
Mesarska je struka u srednjovjekovnim gradovima bila osobito razvijena, a analize prehrane gradskog stanovništva u nekim njemačkim gradovima, dobivene na temelju analize kostiju u jamama za otpad, otkrivaju da je potrošnja mesa u srednjem vijeku bila daleko veća nego što je danas. U Koprivnici se mesari, barem prema dosadašnjim spoznajama, u ranome novom vijeku prvi puta spominju 1556. godine. U drugoj polovici 17. stoljeća, 1676. godine zabilježeni su mesari: Mihael Vuk, Ivan Curiš, Blaž Stanković, Stjepan Plavec, Matija Balentić, Mihael Horvat, Mihael Perliok i Martin Usoničić, koji nisu bili organizirani u zaseban ceh. Broj mesara je vjerojatno porastao u posljednjoj četvrtini 17. stoljeća pa su oni odlučili organizirati svoj ceh. Mesari iz Koprivnice: Krsto Gazda, Stjepan Međimorec, Ivan Cmerek, Vid Draganić, Petar Debić i Mihalj Horvat su 18. travnja 1697. došli u Varaždin gdje su od tamošnjeg magistrata dobili odobrenje za preuzimanje pravila mesarskog ceha. Koprivnički mesari su preuzeli cehovska pravila od svojih varaždinskih kolega i tako stvorili preduvjete za osnivanje samostalnog ceha. Varaždinski gradski sudac Matija Marić, zajedno sa senatorima i prisežnicima, je koprivničkim mesarima izdao prijepis pravila varaždinskog mesarskog ceha.
U 18. stoljeću se razvija posebni oblik trgovačke djelatnosti – prodaja mesa i mesnih prerađevina. Vijesti o prvim mesnicama nalazimo u 18. i na početku 19. stoljeća kada pravo prodaje mesa i mesnih prerađevina pripada u tzv. arendatorna prava gradske općine. Već 1782. godine spominju se limitacije cijena goveđem mesu. Još je 1793. godine Križevačka županija u Koprivnici limitirala cijene mesu, loju, svijećama, kruhu, pecivu, brašnu i sapunu ali je Gradski magistrat 1795. godine tražio dopuštenje od Križevačke županije da se zbog skupoće stoke povisi cijena mesu. S početka 19. stoljeća poznati koprivnički mesari bili su primjerice, Franjo Hozak i Josip Taszinecz (1808.), zatim Ignac Demetrović (1815.) koji je od grada dobio na uživanje i oveći pašnjak za lakše timarenje stoke, a kasnije se spominju mesari Androlić (1821.), Ivan Estzer (1833. i 1847.), Bartol Keglević (1837.), Nikola Kovačević (1847. i 1848.), Petar Petričko (1847. i 1850.), Antun Toplak (1856.) itd. Uz to je zanimljivo da još 1815. godine postoji prijedlog za izgradnju novih gradskih mesnica, što govori o razvijenosti ovog oblika trgovine u gradu, premda je bilo i mesara koji su otkazivali mesarenje zbog gubitaka.