Razaranja u Jobaru koliko god su strašna, ne mogu se usporediti s onima u Homsu. U ovom velikom sirijskom gradu početkom revolucije brzo su pobunjenici zauzeli velik dio grada, a brzo su buknule borbe. Nigdje se brutalnost urbanog rata nije iskazala tako strašno kao ovdje. Grčevite borbe vođene su za svaki ulaz, kat, prometni znak…
Nakon nekog vremena, linije su postale tako čvrste da je svako napredovanje postalo tako teško da je jedini način bio sravniti sve sa zemljom. No, ljudsko meso je čvršće od metala granata i betona, vladine snage jednostavno nisu uspjele istjerati pobunjenike. Konačno su se svi dogovorili da pobunjenici na miru izađu zajedno sa svojim obiteljima (oni koji su imali sreću da im itko preživi) u pobunjenička područja van grada.
Od tada su prošle dvije godine. Vozimo se iz ulice u ulicu, blok zgrada za blokom, centar Homsa je sada grad duhova. Od ljudi su tu jedino vojnici. Nervozni su jer je nedavno eksplodirao samoubojica i pobio više od sto ljudi. Miris šute dominantan je osjet u odsutnosti zvukova. Višekatnice, one koje se nisu urušile sada su kosturi u ovom ogromnom groblju zgrada, gdje su od siline bombi izdržali samo potporni zidovi. Penjemo se na jednu od najviših. Stepenice su natrpane šutom, ali i uredskim materijalom, namještajem, dječjim igračkama. Zidovi su prošarani rupama od metaka i šrapnela, ali i grafitima te natpisima na arapskom. Molim se da nije zaostala neka improvizirana eksplozivna naprava, omiljena igračka Al Qaide i drugova. Ovdje su nekad živjeli ljudi, po hodnicima u školu kretala djeca. Na samom vrhu, pruža se izvrstan pogled uokolo, baš kao i iz snajperskog gnijezda s zgodno izbušenim rupama. Ovdje je netko sijao smrt, a možda i sam poginuo.
Kako će se ovdje ljudi ikada vratiti, ne mogu ni zamisliti. Stotine tisuća su živjele ovdje. Izbjeglička kriza u Europi sad je mnogo logičnija.
