O BEZVEZNOJ RIBIČKOJ ILI RIBIĆKOJ PRIČI // Sindikat kazališnih amatera na blokadi sajmišta // Kako je kurvinska politika proglasila kazalište kurverajem // Kolumna s fikcijama kao u SF, a jedina opisana stvarnost je prošlost

U slavu kazališta. Upravo tome je namijenjena današnja kolumna. Fascinantna brojka od 1100 predstava u sklopu Ludens teatra (baš danas, 7. lipnja) ponukala me da osvježim sjećanja na stvaranje predstava bivšeg Gradskog amaterskog kazališta, koje je u Koprivnici uspješno djelovalo čitavo jedno desetljeće. To je za tadašnje društvene okvire bilo ”čitavo stoljeće”. Njegov studiozni rad prekinut je ”političkom” osudom jednog bivšeg rukovodioca u općini Koprivnica. On je rekao da je to ”kurveraj”, i oni koji su stvorili kazalište odstupili su. Zbog političkog kurveraja. Bez navodnika. Nije tada postojao sindikat, recimo, amatera, koji bi zaprijetio općom blokadom sajmišta s njegove istočne strane, s fortifikacijama na gradskim bedemima u garderobnoj odjeći (oklopima i haljecima) iz predstave ”Agamemnona”. Pa da se vidi tko je kurva!

Tekst sam napisao krajem osamdesetih, a objavljen je u Glasu Podravine 25. kolovoza 1989. godine pod naslovom Gluma je danas negdje drugdje. Tu i tamo nešto je ispravljeno ili dodano radi lakšeg razumijevanja.

GLUMA JE DANAS NEGDJE DRUGDJE

”Mnogi mlađi Koprivničanci ne znaju da je u Koprivnici djelovalo Gradsko amatersko kazalište, popularni GAK, koje je po svojem ustrojstvu imalo sve profesionalne osobine. Zgrada Doma kulture bila je pod upravom GAK-a, a u mnogobrojnim prostorijama odvijale su se različite aktivnosti. Ovo kazalište imalo je kao i sva kazališta tri osnovne stvari: garderobu, komplete zavjesa i kazališnu radionicu. Ovome valja dodati i dokumentaciju, kazališnu literaturu i tehničku opremljenost. U garderobi su se nalazili razni kostimi, pretežno pokloni građana. I potpisnik je poklonio toj garderobi dvije šubare, koje su pretvorene u ljotićevske (kokarde su naknadno izrađene), a koje su služile pri izvođenju drame Vjere Rašković i Pere Pletikose Proljeća nedopjevana o krvavoj kragujevačkoj bajci. Zavjesa je bilo raznih boja – kupovale su se prema prigodama i namjeni. U kazališnoj radionici izrađivale su se prave pravcate kulise, a tehničari (sve redom amateri) izmišljali su projekte rasvjete.

U kazalištu su glumili mnogi poznati Koprivničanci. Predstave su odlazile i na natjecanja kazališnih amatera na Hvaru i vjerojatno nikad neće biti dostignut kvalitet jednog Eshilovog Agamemnona u režiji Velje Maravića, za koji su francuske novine mislile da je stvoren u profesionalnom kazalištu, pa su napisale da Jugoslaveni idu tako daleko da na amaterske festivale šalju i profesionalna kazališta da podignu razinu izvedbi, spominjući pri tome Agamemnona. Iz daleke prošlosti izvođen je i Figejredov komad Lisica i grozd, za koju prigodu je nastavnik Vlado Ščrbek bio pretvoren u Crnca.

U omnibusu Tri priče o ljudima prvi put se u jedočinki T. Williamsa na pozornici obreo Zlatko Kauzlarić i tada već zvani Atač. U kratkim hlačicama. Ta sudbina kratkih hlačica pratila ga je i u Proljećima nedopjevanima, a i u gimnazijskom komadu Mladost pred sudom. Hlače je obukao u Nebeskom odredu Đorđa Lebovića i Aleksandra Oforenovića, a gospodičića je glumio u Matijašu Grabancijašu dijaku Tituša Brezovečkog (tekst u prijevodu Paje Kanižaja). S Trapericama se rastao od koprivničkih dasaka i kasnije je glumio u SEK-u (Studentskom eksperimentalnom kazalištu).
Glavni koprivnički glumac bio je, bez sumnje, Joško Gudić. Tko bi nabrojio sve komade u kojima je glumio, ali ostao je nezaboravan po ulozi Štefeka u Mesarićevom Gospodskom detetu, zatim u Subotićevim Ljudima. Režirali su osim Velje Maravića, koji tu nosi sigurno epitet najuspješnijeg, i Krsto Mllošić, Branko Petnušić, a dvije predstave (Grabancijaša i Traperice) kao gost režirao je i Martin Sagner, tadašnji koprivnički zet. Kazališne probe bile su postavljene vrlo profesionalno, a kod Sagnera, jedno vrijeme, mi koji smo tada glumili, bili smo prepušteni i sami sebi – Martin nas je smatrao dovoljno profesionalnim!

Inače, čitače probe počele su najprije raspodjelom uloga. Prva čitanja bila su normalna, bez glume; bilo je to samo upoznavanje s tekstom. Kasnije je slijedilo akcentiranje riječi i jašenje na pravilnom izgovoru. Probe su trajale do duboko u noć: ranije se nije moglo, jer su svi bili ili zaposleni ili su polazili u školu, pretežno gimnaziju. Riječi je trebalo pravilno izgovarati. Ako se nije moglo naučiti milom, moglo se silom. Nevenku Petruši nikako nije polazilo za rukom da pravilno naglasi riječ – teško. Režiser Veljo ga je tada natjerao da istodobno diže teški pisaći stol i izgovara riječ teško. Naučio je.
Nakon toga slijedile su probe na pozornici s razrađenim mizanscenom s velikom pažnjom posvećenoj kretnjama. Mnogi od nas tada su naučili nositi svoje vlastite ruke. Sjetite se samo kako ne znate kamo bi s rukama na otvorenjima izložbi, na nekim svečanostima. Dva su osnovna položaja koja koristimo. Ili ih prekrižimo na grudima, ili ih držimo ispod pupka, znate već gdje. A u kazalištu smo naučili da je najprirodnije da ruke normalno vise niz tijelo. Pokušajte kako je teško naučiti da ruke budu normalne i da vam bez unutrašnje nelagodnosti vise niz tijelo, bez suvišnog lamatanja. Pokret i riječ doista se teško uče.

Posebno veselje bilo je slikanje. Tada se u jednoj večeri morala promijeniti i garderoba i pozornica za sve činove, a obavezno je bilo i šminkanje. Kazališna maska posebna je umjetnost. Za tu priliku znali su dolaziti i profesionalni šminkeri k. g. (kao gosti). Obično je slikanje obavljao pokojni Panta. Kod poziranja situacija se morala umiriti, stajali smo kao kipovi – radilo se nisko osjetljivim filmom s potrebnom dugom eksponažom. Snimanja su znala trajati do tri sata u noći. Ali sve se zaboravilo kada su tiskani plakati s imenima glumaca i tehničkog i drugog osoblja i kad su fotografije bile izložene u posebnim kazališnim ormarićima, ukusnim i lijepim, ne zapuštenim kao što su ovi neki koprivnički danas.
Predstave su se odvijale pred punom dvoranom. Nije bilo krize publike. Tražila se i tada karta više, što je današnja sintagma za uspješnost neke priredbe.
Jedno ipak nije jasno: kako se sve to moglo organizirati u tamo neka siromašna vremena, a danas, kraj tolikog kulturnog aparata, vlastito angažiranje svodi se samo na tancanje folklora?
Očito, gluma je danas negdje drugdje.”

Evo, moj mali prilog povijesti koprivničkog kazališnog života. Uživajte u Ludensu.

RIBIČKE PRIČE

Sindikati su se dogovorili. Jedino glavnog galamdžije nije bilo. Mislim na onoga sa mušketirskom bradicom i brkovima, koji pristupa televizijskim kamerama zvačući kaugumu. Nadam se da takva kutlura nastupa ne zastupa i kazališne djelatnike i ostale djelatnike u kulturi. Takav pristup prošao bi možda na Vlastinom performasu u Štaglincu, ali ipak, ako smo javne osobe, onda zbog odgoja djece, koju navodno zastupamo, trebali bi se upristojiti i žvaku zalijepiti za džon, pa je poslije intervjua dožvakati.

Ma ne bih se toliko obrušio na glavnoga da nije optužio vlastiti sindikalnu branšu (kojima svaka čast) da su ”popustili pritisku roditelja, djece i medija”.

Eto, ja ne razmem što su razgalamljenom sindikalcu krivi roditelji i djeca? Nekako sam cijelo vrijeme mislio da gospon zastupa njihove interese. Ma neee! Pro domo sua!

A o medijima bi bilo iznenađenje (ozbiljni webovi bi napisali: šokantno) da netko ima dobro mišljenje. Što smo sami krivi. Često izmišljamo lovačke priče.

Onda nek’ bude jedna ribička priča. Kratka je. Tekst bi bio: ”Predlažemo glavnog sindikalnog nezadovoljnika za premijera”.

Da sindikati imaju po kome…

Znate već što. Izaberite glagol.

I zamijenite kod ribiča č u ć, ako mislite da sam to mislio.