I opet me hvatao onaj osjećaj – što pitati, a da već nije pitano, hoću li ispasti glup (vjerojatno), mogu li se ikada dovoljno spremiti za razgovor, kako će sve teći, hoću li prebrzo ostati bez pitanja, što ako mu se neko pitanje ozbiljno ne svidi i još deset takvih košmara prolazilo je glavom prije ovog razgovora. Rekli su mi da je legenda novinarstva na našim prostorima, no ne voli da ga se tako zove.

Izabrao sam zato riječ doajen. Kako kaže Vladimir Anić u svom Velikom rječniku hrvatskog jezika, doajen je naugledniji ili najstariji član diplomatskog zbora ili nekog drugog uglednog skupa. Dakle, pristaje.

On je doajen sportskog i drugog novinarstva u županiji, ali i šire. Otkad zna za sebe piše, izvještava, radi, a nešto kasnije počeo je i fotkati. Danas, sa 77 godina na leđima, Ivo Čičin-Mašansker i dalje radi. On u mirovini, ali mirovina nije u njemu. Roditelji su mu napustili ovaj svijet kad je bio beba pa ga je posvojila obitelj Mašansker iz Koprivnice. I tu je sve krenulo. Maturirao je braneći radnju iz hrvatskog jezika pod nazivom Krležina dramatika, kao da je znao da će mu ostatak života papir i olovka biti najbolji saveznici. Zapravo, vjerojatno je i znao.

Prvi tekst objavljen mu je još ranije, kad je imao 15 godina u Glasu Podravine. Krenuvši tada, poslije je radio zaista svugdje. Kako i sam kaže, možda bi mu lakše bilo pobrojati gdje nije radio. Ipak, postoji mjesto, redakcija u kojoj nije radio, a želio je. No o tome nešto kasnije.

Radeći u novinarstvu proputovao je gotovo cijelu Europu, nije bio samo u Irskoj, Ukrajini, Londonu, Finskoj i na Cipru. Nema problema s mučninom, letenjem, jedino mu ne voli jurnjave po aerodromima, kad se mora s jednog terminala na drugi. Pamti jedan put u Norvešku avionom kad su kod Trondheima velike turbulencije uhvatile Boeing pa je bilo
doista strašno.

Ustupio: Ivo Čičin-Mašansker
Ustupio: Ivo Čičin-Mašansker

Prije straha u Boeingu proživljavao je strahove na radnom mjestu. Prvu vijest napisao je o gimnazijskom rukometu s 15 godina, a Miroslav Gačić s 18 godina povukao ga je u zagrebački Vjesnik. Tamo ga je Ivo Butković, urednik, prvi dan poslao u grad neka donese vijest.

– Sad dođeš iz Koprivnice u Zagreb, nisam ni znao kaj je to. I sad vidim Crveni križ prodaje neke markice. Sav sretan dođem nazad i napišem to, predam uredniku. On uzme, pogleda, zgužva, baci i pogleda mene. Zatim uzme nazad papir iz koša i počne mi objašnjavati ‘gle ovak, ne tak’. Zauvijek sam zapamtio da vijest mora imati glavu i rep. Mislim da je internet pokvario posao. Kakve su naslovnice danas, nema ništ’ konkretno. Mi smo uvijek učili da je važan naslov i uvod u tekst u kojem kažeš sve pa ideš u raščlambu. Nakon razgovora svoje si ‘črčuljke’ u bilježnici morao dešifrirati i napisati na mašinu. I prosim, automobila nije bilo. Za gradske vožnje redakcija je imala dva bicikla – prisjetio se pa usporedio sa sadašnjošću.

– Mislim da se danas jurca za vijestima. Jedna istiskuje drugu, ne znaš koja je prva vijest, koja je druga. Mislim da je novinarstvo nekad bilo mirnije i možda kvalitetnije, bez da ikog osuđujem. Činjenica je da ni publika više neće čitati dugačke članke – kaže Čičin-Mašansker svjestan da se utjecaj ‘viših instanci’ na novinarstvo nikako ne može izbjeći. Točno se zna koja je čija televizija, kao i lokalne novine. To je tako, govori.

Godinu dana je u Vjesniku pisao Podravske feferone. To je bila rubrika koja je izlazila tjedno, a bila je jako popularna. Isto tako, pisao je tamo i godinu dana Pisma iz Koprivnice. Pisao je i satiru u Večernjem listu, Iz feferonskog ugla, to su pak bili tekstovi koji nisu nikog mazili.

Foto: Ivan Brkić

– Ne sjećam se da sam bio cenzuriran, ne mogu se sjetiti. U novije vrijeme sam imao slučaj kad jednom šefu gradske udruge nije odgovaralo što sam napisao pa sam uklonjen. Što se tiče lapsusa, u Čakovcu sam morao pratiti sud pa sam prepisivao te dokumente i za jednog čovjeka sam napisao da je okrivljenik, a nije bio. Pa ‘ajde onda u njegovo selo ispričati mu se. Slali su pisma u redakciju, pisma uredništvu. U sportu je to bilo, ljudi su osjetljivi, svi su veliki treneri i igrači. Na tekstove su stizali odgovori, a mi smo sve objavili i dali svoje argumente – govori nam.

Radio je u Vjesniku kao 18-godišnjak, već s 21 godinom bio je glavni urednik Glasa Podravine, surađivao je s Sportskim novostima, Jutarnjim listom, Večernjim listom, dok je u Podravki uređivao List Podravka koji je 1969. dobio plaketu kao najbolje uređivani list radnog kolektiva. I još mnogo, mnogo toga.

Obiteljski posao

Novinarstvo je slabo plaćen posao koji nema radno vrijeme, riječi su protagonista ovog razgovora koji to čini se nije dobro pojasnio sinu Goranu. On je slijedio očeve stope i danas je sportski novinar koji radi za Sportske novosti i županijske portale.

Ustupio: Ivo Čičin-Mašansker
Sin Goran s ocem Ivom // Ustupio: Ivo Čičin-Mašansker

– Sretan sam zbog njega, drago mi je, ali to je stresni posao bez radnog vremena. Njega u 10 sati navečer nazovu i mora raditi. Ali on to voli raditi i dobro to radi, ne zato jer je moj sin, već to kažu i ostale kolege i sportski radnici. Možda sam malo strog bio prema njemu. Ispravljao sam ga, usmjeravao. Osjetljiv sam na stavljanje pomoćnog glagola naprijed – govori Čičin stariji, a ja si mislim koliko ću puta ja pogriješiti s pomoćnim glagolom u ovom tekstu. Prisjetio se kako su imali jako stroge profesore hrvatskog jezika, ali sad zna kako im je to koristilo.

U novinarstvu čovjek ostvaruje svoju ljubav. To radi samo čovjek koji voli taj posao, koji voli komunicirati, voli biti među ljudima, voli se izraziti i da to drugi pročitaju, mišljenje je ovog dobitnika Zlatnog pera. Uglednu nagradu Ivo Čičin-Mašansker primio je 1975. godine, a od Društva novinara Hrvatske dobio ga je za cjelokupni rad na izdavanju lista Podravka.

Ratno vrijeme i ranjavanje na radnom mjestu

U ona nemirnija vremena pokrivao je bjelovarsko područje, područje oko Pakraca i Lipika. Bilo je iskusnijih kolega koji su bili baš po terenu, prije UMPA zona, kad je bilo baš ratno vrijeme, kad je bilo ubijanja. Nije bilo ugodno tada raditi. Ivo Čičin-Mašansker u vrijeme Bljeska i Oluje bio je samo u pripravnosti, na njega nije došao red da ide na teren. Ispričao nam je kako je jednom prilikom ranjen.

– Radio sam za HRT Studio Bjelovar u ono ratno vrijeme. Bile su napravljene UMPA zone, a mi smo išli raditi polaganje vijenca u Kusonjama. Radilo se o polaganju vijenca na kuću u kojoj je godinu dana prije stradalo mnogo policajaca. Netko je preko noći postavio odskočnu minu koja je eksplodirala kad su se položile svijeće. Okolo su ‘frcali’ geleri, tri osobe smrtno su stradale, a puno ih je bilo ranjeno. I ja sam dobio geler u ruku, drugi mi je prošao kroz traperice. Nisam nigdje prijavio da sam ranjen, to se dogodilo, a poslije se trebalo raditi. Snimao sam izvještaj za Hrvatski radio, a urednik mi je rekao da to ne može tako, da moram navesti izvor informacija, s kim sam pričao. Tako sam i napravio. Drugi dan me je nazvao i duboko se ispričao jer nije znao da sam i ja bio na poprištu i vidio sve, što sudac nije – prisjetio se nekih davnih dana, 1993. godine.

Dobio je predodžbu o ratu, ali ne može kazati da je sudjelovao u ratu. Govori kako nije ugodno negdje voziti ne znajući gleda li te netko iz šume. Zna kakva je situacija bila ‘dolje’ na Jadranu. Kad je išao bratu u Šibenik na sprovod, osim njega i drugog mu brata, u autobusu je bio još samo vozač. Išli su nekim putevima preko otoka, tko zna kuda.

Foto: Ivan Brkić

– Vozač je jurio k’o lud, pa smo ga pitali gdje žuri. Rekao je kako voze područjem pod vatrom gdje u svakom trenu netko može zapucati na njih. Ljudima tamo bilo je puno gore – govori. Dobio je spomenicu Domovinskog rata, ali više zbog Radio Koprivnice i suradnje s Općinskim informativnim centrom, tadašnjim OIC-om.

– U vrijeme kad je proglašena prva uzbuna u Koprivnici, Mirko Kvakarić je bio urednik, slušao sam u skloništu kako to ‘zvrči’ i ide jedno te isto. Drugi dan došao sam tamo i rekao da to tako ne može. Podupro me Mirko Kvakarić, jer ljudi su u šupama, u podrumima i žele imati informaciju. Odmah smo oformili ekipe koje su danonoćno radile na radiju, imali smo direktnu vezu s obavještajcima. To je jako koristilo, radili smo program i s odbjeglim Vukovarcima – prisjetio se nekih ljudima malo manje sretnih vremena.

U korak s društvenim mrežama

Prije nekoliko mjeseci na Facebooku je osvanula stranica Koprivnička sportska povijest, a njen začetnik su otac i sin Čičin-Mašansker, Ivo i Goran. Jedan od razloga otvaranja jest svakako i ogromna arhiva koju ovaj doajen novinarstva posjeduje. Pokazavši nam cijelu jednu prostoriju u kojoj su ormari prepuni fascikala, fotografija, izrezaka, tekstova ostali smo zadivljeni. A onda nam je otkrio kako još puno toga čuva na tavanu i u drugom ormaru. Niti sam ne zna koliko slova ima.

– Sam pogled na tu arhivu, tolike slike nitko neće vidjeti, rađaju se nove generacije, zašto se to ne bi objavilo? I starije generacije, bivše rukometašice znaju se javiti kad vide objave. Zgrozim se kad vidim koliko dokumenata, fotografija i tekstova imam na laptopu – izjavio je.

Rukometni klub Podravka Vegeta

S Podravkom je od gimnazijskih dana. U svom klubu bio je predsjednik, potpredsjednik, glasnogovornik, trener vratarki. Sve što je trebalo. Kaže kako je na mjesto predsjednika došao nakon Stanka Lauša i malo sve osvježio. Ako su trebali nove torbe, dobili su nove torbe. Sve je teklo dobro, organizacija putovanja, smještaja. Njegova briga bila je kontakt s trenerom. Tada dužnost predsjednika nije bila ‘teška’. Sport je bio drugačije organiziran. Podravka je bila ta koja je držala sve konce u rukama, ne sjeća se da je bilo ikakvih problema.

Glavni događaj koprivničke sportske povijesti svakako je Podravkino osvajanje Lige prvakinja. Zanimalo nas je koji su mu događaji još ostali urezani u sjećanje i kako gleda na današnju Podravku.

Ustupio: Ivo Čičin-Mašansker
Sa suprugom Slavicom // Ustupio: Ivo Čičin-Mašansker

– Dok sam bio predsjednik i potpredsjednik kluba u 70-im godinama kada smo igrali stvarno odlučujuću utakmicu s Lokomotivom u Mostaru, Lokomotivom koja je bila strašno jaka. No, naša ekipa, u kojoj je igrala i moja supruga Slavica, tamo je pobijedila. To je bilo nešto neopisivo. Bila je još jedna takva utakmica iste sezone, s Kokom. To se sve igralo na vanjskim terenima, čekali smo rezultat iz Ivanića. Otišli smo u Črn Bel i tada je došla vijest da je Ivanić pobijedio Zamet. To se pamti, tad si ušao u ligu. Nije bilo novca da se održiš u ligi. Danas ako ti ne odgovara da ispadneš iz Lige prvaka kupiš par igračica – rekao je Čičin-Mašansker pa bacio pogled na današnju momčad Podravke.

– Na svu sreću ovog puta je ta kadrovska politika jako dobra, Saračević je jako dobar trener i stvarno je ugodno gledati te utakmice. Selekcija im je izvanredna. Imamo trenera koji je ‘manijak’ gledanja videa, on je iz gledanja videa zapamtio da je u Angoli najbolja igračica Carlos i sada ju je doveo. Ona uđe u prvoj utakmici protiv Thüringera i ‘žvajzne’ loptu sa svojom ‘levačom’ u gornji lijevi ugao gola – hvali on Podravku.

– I supruga je bila oduševljena utakmicom protiv njemačke momčadi. Procijenili smo da je to vrhunski, Saračević je to sve posložio. Malo smo se ljutili zašto puca ista igračica koja je promašila penal, ali to je njegova politika – kaže.

Zasmetao ga je malo način rastanka sa svojom Podravka Vegetom. Do kraja srpnja 2018. godine obnašao je dužnost urednika weba, Facebook stranice i zapravo glasnogovornika kluba, a zatim mu je priopćeno da njegove usluge više neće biti potrebne.

– Jednog dana pozvala me direktorica i rekla da će oni nešto drugo raditi, pa su mi se zahvalili. Ja bio ionako sam otišao zbog zdravlja (leđa). Na utakmice ne idem ne zato što se ljutim na nekoga, već mi je muka penjati se tamo. Čitav život sam radio na utakmicama i mirno sjedio. Tako je i sada: ne mogu skakati na ‘Ustanite Podravci’ jer bi me leđa zaboljela. Pratim sve na televiziji – rekao je sjetno.

Glasnogovornik kluba Ivo Čičin-Mašansker, Dora Krsnik, trener Goran Mrđen i Selena Milošević // Foto: Zvonimir Markač
NEKADA // Glasnogovornik kluba Ivo Čičin-Mašansker, Dora Krsnik, trener Goran Mrđen i Selena Milošević // Foto: Zvonimir Markač

Sadašnja ekipa je na dobrom putu, priča, i dobro je što već misle na iduću sezonu. Nekad bi se plakalo da se ozlijede igračice poput Debelić i Ianasi, danas ubace drugu i samo nastave. Ovo je čudesno, spoj sportskog talenta i ambicije, govori Čičin koji obožava kad publika plješće dobrom potezu. U Podravki igraju prave profesionalke koje imaju dječju notu, onu zaigranu. Nisu sebične, lijepo se dodaju i igraju, govori on.

Slaven Belupo

Bio sam oduševljen kad je Sertić, domaći trener, preuzeo Slaven. Odnos sa igračima bio je drugačiji na prijašnjeg trenera i sve je to štimalo u početku dok se vidjelo da to nije to. Dobro da su izabrali drugog trenera koji je jako ambiciozan, a možda je čak malo i poetičan. Što se tiče igrača, bio sam oduševljen Bačelić-Grgićem kad je došao tu, ali ga je ozljeda malo usporila. Moj ljubimac od davnih dana je Krstanović, gledao sam ga na utakmicama u Zagrebu, u Kranjčevićevoj. Mene fascinira ta korpulentnost, ogroman čovjek koji s takvom lakoćom skače, može i driblati, ima fenomenalan udarac i strašno se uklapa s tim mladima, poput Brkovića koji ima 18 godina. Mogao bi mu tata biti. Ima Slaven dosta dobrih igrača, sad je došao Jeffren – komentira dugogodišnji novinar kao najvatreniji navijač.

Na početku sezone spominjala se borba za Europu, ali Ivo se pita čemu? Gdje bi igrali? Stadion za Europu mora imati minimalno pet tisuća mjesta, a Apaš može primiti oko tri i pol tisuće ljudi. Ovaj kapacitet je dovoljan. Nema potrebe za većim. Možda ipak jedna mala tribinica na istoku?

Što se tiče utakmica Slavena, ovo je VAR soba, govori Čičin stariji pokazujući na svoj dnevni boravak. Kad novinari, prvenstveno sin Goran, koji uživo prate Slaven ne znaju što se dogodilo, onda nazovu njega i pitaju za ‘ponovljenu snimku’. Kraj sebe u VAR sobi ima još jednog vatrenog navijača, suprugu koja ‘špota’ ove na televiziji kad pogriješe.

A bez supruge Slavice danas ni njega ne bi bilo, odnosno ne bi bio ovakva osoba. Ona mu je pronalazila greške u tekstovima, ona je njegov najdraži (i najstroži) urednik. Za novinarski posao koji nema radno vrijeme potrebno je puno razumijevanja. Brojna putovanja koja su znala trajati po tri, četiri i desetak dana iziskivala su puno kompromisa i dogovora. Ivo je svojoj Slavici na tome vječno zahvalan. Na pitanje na koji se tekst najviše ponosi, koji mu je najdraži, svjesno izvlači klišej frazu da su mu svi tekstovi kao djeca – sve ih jednako voli. Članak koji je napisao s 15 godina jednako mu je drag kao i idući koji će napraviti. Da je danas onaj mladić koji počinje pisati svoju prvu vijest, jel’ bi napravio iste poteze?

– Vjerojatno bih krenuo istim putem, ali pametnije. Koliko pametnije? Toliko da bi izbor bio drugačiji, ne bih radio za desetke medija. Nisam ni ja kriv za to, tražili su me. Tražili su me od Slobodne Dalmacije, čak su iz Crne Gore pitali mogu li objaviti moje fotografije. Nešto me je privlačilo i, ako bi to bio isti mozak, vjerojatno bi sve išlo istim putem. Ali, bio bih selektivniji. I pitanje je tko bi danas primio 15-godišnjaka – riječi su kojima je završen naš razgovor s doajenom (sportskog) novinarstva. Jedna od rijetkih stvari za kojima Čičin žali što nije radio za Koprivničku televiziju koja nikad nije ni postojala. Dijelio se novac raznima za pokretanje u drugim krajevima, ali nikad ništa od toga u Koprivnici. Jedino mu je to žao. Ivo Čičin-Mašansker mogao bi reći još puno toga, ali u svemu treba imati mjeru. Doajeni to dobro znaju.

čitam...