Mnogi od nas vole životinje i kod kuće imamo svoje ljubimce, bio to veseli psić, umiljata mačka, slatka kornjača ili šarene ribice. No, Kristina Ogrinec ima nešto pomalo drukčije – zmiju.
Kristina je prije pet godina odlučila spasiti dvije zmije koje bi njihov tadašnji vlasnik pustio, što ne bi dobro završilo za te životinje.
– Otvorena sam za drukčije, nove stvari, a tako sam bila otvorena i prije pet godina kada sam čula da treba spasiti dvije zmije, koje bi u protivnom bile puštene. Uzela sam ih obje, jednu sam dala tadašnjem dečku, a drugu sam ostavila sebi – prisjeća se Kristina.
Svojoj američkoj kukuruznoj albino zmiji odlučila je ne nadjenuti ime, a za nju je sama osigurala sve što je potrebno, uključujući i prikladnu nastambu.
– Sama sam joj izgradila terarij, nije točno veličine koje bi trebao biti, malo je manji, ali ne mogu veći jer živim u studentskom domu. Što se tiče uvjeta, osim terarija treba joj svjetiljka, a za to joj služi moja sobna lampa jer terarij nema ugrađenu. Sve u svemu, mislim da se ne može žaliti – opisuje nam ona.
Čini se da tako misli i njena zmija, koja je već trećinu svog životnog vijeka provela s Kristinom. U odnosu na ostale ljubimce, zmijama treba relativno malo hrane, no ona je prilično specifična.
– Dajem joj žive miševe jednom tjedno, kupujem ih u specijaliziranoj trgovini – otkriva nam ona.
Kristina studira fotografiju u Ljubljani i kaže da ima sreće što je njen fakultet otvoren za životinje. Tako mnogi dolaze sa svojim psima, a ni ona nema nikakvih problema kada odluči povesti zmiju na predavanja.
– Znam ju povesti sa sobom na faks. Postoje ljudi koji je se boje, no kako sve češće dolazim na s njom, tako i ljudima strah pomalo nestaje. Zmija ne skače i ne grize, nema tu ništa strašno, a još je roze boje – uz smijeh će Kristina.
Naravno, njena obitelj i prijatelji morali su se naviknuti na egzotičnog ljubimca, no sada, kada su čuđenje i strah nestali, mnogi će ju rado i pričuvati ako je to potrebno.
– Ugrizla me tri puta jer sam joj gurala prste kada je jela. Inače ju bilo tko može držati i raditi s njom skoro sve što želi, nikoga neće ugristi. Kao i čovjek, ima svoje dane, nekad je mirna, nekad ljuta… To ovisi i o meni kako se brinem za nju, hranim li je na vrijeme hranim, je li joj vruće ili hladno i slično – opisuje nam osobnost svoje ljubimice.
Iako zmija ne traži da je se vodi u šetnju, da joj se baca loptica, a ne mora ju se niti učiti toaletnim navikama, Kristini ispunjava sve potrebe za životinjskim društvom.
– Ne želim imati više ljubimaca, koliko god ona ”nije zahtjevna” ili je ”kaktus” životinja, meni je dosta i to – zaključuje ona.