Za istim stolom

Možemo do prekosutra razglabati zašto žena nema više u upravnim strukturama, politici ili vrhu korporacija. Možemo reći da su za to krivi društveni standardi, moral, norme ili kriza. Uvijek će na kraju ostati gorak okus u ustima jer su za takav rezultat jednako krive i same žene. Znanstvenice koje s upravo bave novim trendovima i pozicioniranjem žena u modernom društvu tvrde da su otkrile dvije zanimljive činjenice. Prva je da se žene dvoume da li trebaju ili ne sjesti za isti stol s muškarcima. Da to izgleda GLUPO I KRAJNJE BANALNO ali je istinito. Većina žena koja je sudjelovala u istraživanjima uvijek su radije sjedile dalje od stola kako ne bi bile direktno u krugu muškaraca. Kao što su i sjedile sa strane tako su i odluke donošene bez njih što je sasvim normalno. Prva stvar koju su naučile je da trebaju prihvatiti izazov i sjesti za isti stol s jednako važnima. To nije samo pitanje protokolarne prakse. To je pitanje duboko usađenim modela koje moramo mijenjati SAME na dnevnoj bazi i s puno razuma. POBOGU sjednice za čelo ako vam nude – nemojte biti suzdržane jer život nije generalna proba.

Druga informacija odnosi se na procjenu vlastitog uspjeha. Muškarci koji su uspješni u poslu gotovo uvijek to prvo pripisuju sebi i vrijednostima koje imaju. Žena na drugoj strani su sklonije reći da su to vanjski faktori, splet okolnosti ili sreća. Tek onda priznaju da same imaju kapacitet zaslužiti uspjeh. Nevjerojatno koliko smo daleko otišle u svom prikrivenom mazohizmu. Čak niti ono za što znamo da smo zaslužne ne prihvaćamo ZDRAVO ZA GOTOVO. I tako je pridjev „ ambiciozan” u pravilu jako poželjan kad su muškarci u pitanju dok je kod žena on gotovo stigmatiziran do greške u karakteru. Tko on nas žena bar jednom nije ogovarao kolegiju tvrdeći da je ona „hladna ambiciozna kučka”. Zacrvenile se se??? I trebate jer smo si same najveći neprijatelji. Zašto bi ambicioznost bila toliko loša čak i onda kada žena ima u privatnom životu brojnu obitelj i druge obaveze. Možda je posvećenija klincima i mužu od onih koje svuda stagniraju – i u karijeri i u osobnom razvoju.

Jer – ruku na srce!! Ne bi li svojim kćerkama trebale biti uzor i kad je u pitanju slušanje unutarnjeg glasa i balansiranja karijere i obitelji. Trebamo pomicati granice i to vlastitim primjerom. Čekanje nam ne ide na ruku!