KARTE BROJ 68 // Zašto nam nogometaši pokazuju: Pssst i kako spriječiti put u Rostov // Nesreće i smrti najavljuju se s osmijehom // Sindikalni dobro popunjeni karizmatici // Preusmjeravanje novca: lako je predlagati
Nisam vlast, ali se bojim nekih građana. Onih koji puno viču. Ako sam penzić, moj životni uspjeh je što sam malo deblji, znači da još uvijek trajem. Od sindikalista, osobito čelnih, očekujem da budu malo mršaviji, da stegnu remen i da izgledaju približno svojim izgladnjelim radnicima za koje se navodno bore. Snimatelju je teško smjestiti u kadar debelog sindikalistu. Sindikalno je nevjerodostojan. Nisu svi takvi. Gospon Sever je bar mršav, ispijen (ima ih još takvih, ali neke nemrem vidjeti, pa ni spominjati). Pustio je malo bradicu nek ide, pa pomalo liči na slike i kipove Isusa. Izgleda karizmatično, moglo bi se reći. Mada više od pola Hrvata ni ne zna što znači karizmatično.
KARIZMATIČNI NOGOMETNI GOLOBRADCI NAM KAŽU: PSSST!
Ali, danas se sve može rastumačiti s dva klika na tastaturu ovog čuda predamnom. Evo male krađe iz stranice Večernjeg lista za BiH: ”Često čujemo kako je neki politički lider karizmatična osoba, a kako drugom nedostaje karizme. Pojam karizma, odnosno karizmatičnost, dolazi od kasnolatinske riječi charisma i grčke kharisma u značenju dara milosti, naklonosti. U religijama karizma znači nadnaravni božanski dar nekoj osobi za dobrobit i korist zajednice. U Starom zavjetu karizmu su imali proroci, kraljevi i veliki suci.”
A u nas se priča i o karizmatičnim nogometašima. Jer stvarno moraš biti ”karizmatičan” da zabiješ jedan jadni gol po sezoni.
A i nakon tog gola golobradi nogometni klinci trče terenom s prstom na usnama i naređuju nam da budemo ”pssst”! Poslije poljube palac, dodirnu travu, eventuelno se lupe dva-triputa po prsima. I to ponavljaju. Kao dresirani. Ne penju se po granama kao (po Darwinu) daleki preci, ali koji puta zajašu, nekad drvenu, danas plastičnu, korner zastavicu.
GORI VATRA, EVO VIJESTI
Dobro obaviješten građanin mora znati da je auto karizmatične osobice, Red Carpet gošće, izgorio. Dobro obaviješteni građanin potom biva obaviješten da to nije njen auto. U skromnom demantiju. Ali vijest je prodana.
I eto kako se stvaraju vijesti.
Tako je stvorena i ova mala improvizacija, kao uputa kako ”šokirati” čitatelje.
Dan 1.
Čičinu izgorio novi Audi 6.
Dan 2.
Čičin: Nisam bio u Koprivnici kad je gorio taj auto.
Dan 3.
Ja nemam novac ni za Audi nula, ni za jedan kotač od četiri, a kamoli 6.
Dan 4.
Ja ne znam voziti auto. Nikad nisam imao vozačku dozvolu.
Dan 5.
Ne volim ni slušati priče o volanima, brzinama, prestizanjima, znakovima i muškim mrziteljima žena za volanom.
Dan 6.
Zapravo, nikad nisam ni imao auto.
Dan 7.
Odlučio sam da ga neću ni imati. Koristit ću lokalni vlak do Interšpara.
UZNEMIRITE NAS NJEŽNO, S UPOZORENJEM
I dalje o nama. Tj. medijima.
Upozorenje na internetskim stranicama raznih medija: Uznemirujuće fotografije!
Pitanje je: zašto ih onda objavljujete?
Odgovor je odavno poznat, još iz vremena lokalnih radio stanica šezdesetih kad su furale komponojovane kuruze: Jer narod to želi!
Moj odgovor: Ote vrit!
POGLED NA TEVE S OSMIJEHOM
Loše vijesti danas se čitaju – s osmijehom. U studijskom frizeraju preparirane voditeljice svojim ljepuškastim licem sa smiješkom najavljuju Krimsku katastrofu, poplave, nesreće, smrti…
Ako se radi o obrnutom redu vrijednosti, prvi puta kada vidite smrknuto lice voditeljice ili voditelja na televiziji bit će to znak da – stižu dobre vijesti.
KOLIKO KOŠTA OTVARANJE JEDNOG RADNOG MJESTA?
Slučajno sam vidio među komentarima na ovoj web stranici i ovo: ”Znam sada će drvlje i kamenje na mene, ali zabrinjava me što se troši i puno novaca na elitne sportske klubove, kao Slaven i Podravka, ja ne vidim veliku korist za grad, osim zadovoljstva dijela građana da mogu prisustvovati vrhunskim sportskim priredbama. Negdje sam čitao da putovanje Podravke u Rostov stoji oko 30.000 eura, to je ogroman novac, gdje je tu korist ta građane (bez uvrede tata Čičin, molim!) Možda sam naivan, ali moglo se je tim novcem otvoriti desetke radnih mjesta, veća korist za sve.”
Napisao je taj komentar u svojim maratonskim prepiscima s ostalima na ovom portalu bivši Koprivničanac Anđelko Zgorelec, danas Angelo, koji živi u Londonu. Računica mu je u redu, ako otvaranje jednog radnog mjesta stoji 3000 ili 1500 eura. No, u Slobodnoj Dalmaciji iz 2011. godine pročitao sam da otvaranje jednog radnog mjesta u industriji, primjerice, stoji 40.000 eura. Put i pô u Rostov, ako je iznesena brojka od 30.000 eura točna. Za desetke radnih mjesta brojka je, kako se voli danas govoriti i pisati – ”vrtoglava” .
A novac (bez uvrede Anđelko) koji troši RK Podravka je uglavljen marketinškim sponzorskim ugovorom, igranje u višim ligama cilj je svakog sportskog kolektiva, i nogometnog i košarkaškog i rukometnog, a napreduju li klubovi, ne mogu birati suparnike iz obližnjeg Čurga, već putuju kako im ždrijeb odredi, pa se iz Koprivnice putovalo nebrojeno puta u Norvešku, Dansku, Rusiju, Španjolsku, pa u Tursku, na Maltu, Cipar, Grčku, Rumunjsku, Bugarsku, Izrael, Ukrajinu, Albaniju, Italiju, Francusku (i na francusku Korziku), Nizozemsku, Portugal (i na portugalsku Madeiru), Švicarsku, Austriju, Mađarsku, Poljsku, Češku, Slovačku, Makedoniju, BiH, Crnu Goru, Sloveniju, Srbiju, Luksemburg, Belgiju, Sjevernu Irsku, Švedsku…
Kako je legalno da osobe budu zaposlene i u sportu, tako su zahvaljujući sponzorskom ugovoru i eventualno vlastitom stečenom novcu (nogomet ima tu mogućnost od transfera kadrova) i u sportskim klubovima zaposleni djelatnici (od direktora do čistačice dvorane), treneri, koji su se za to školovali, igrači i igračice. I to su radna mjesta s obavezama, poslovima, a zakon propisuje koliko u klubu mora biti profesionalnih sportaša. Ukinuti?
Možda u Engleskoj nije tako, možda se tamo s 30.000 eura ili funti može otvoriti na desetke radnih mjesta, ali sumnjam. Osobno mislim da ne možemo svaku kunu iz proračuna klubova, općina, gradova, regija namijenjenu i ugovorenu za jednu svrhu, prebacivati (predlagati) za nešto drugo. Budimo inventivniji u prijedlozima.
A o tradiciji da i ne govorimo. Bar Englezi znaju što je tradicija. A dio koprivničke sportske i kulturne tradicije je i moj cijenjeni prijatelj Anđelko.
Nije Koprivnica najgori grad na svijetu. Živim u njoj sedmdesetak godina i čini mi se najboljim, najljepšim i još uvijek bogatim gradom. Toliko da se ne mora oduzimati lova od klupskih proračuna za imaginarne ideje.
I zato sam postao mali dioničar našeg najdražeg rukometnog kluba, najtrofejnijeg ženskog u Hrvatskoj.
I PRIJE JE KOŠTAO ROSTOV, A I MOSKVA I KINA KOŠTAJU
I da! Da ne bi bilo da nije točna poslovica da ne laje pas zbog sela, da, bio sam u Rostovu, kao što su 1997. godine bili neki drugi.
A možda je već tada, prije 17 godina, trebalo lovu za put preusmjeriti za nešto drugo, zatvoriti se u provincijalne okvire, pa ne bismo imali ni ženski rukomet, niti bi sada objašnjavali da postoje ove i one potrebe, a da smo i jedni i drugi i u jednom i u drugom košu, folderu, kako hoćete. I da nam svima treba.
Dobro je što imamo i nogomet i rukomet. I što će Ivana Babić s puškom na Olimpijske igre mladih. To pravo stekla je u – Moskvi. U Rusiji. A sad će putovati u – Kinu! To će bome koštati. Hoćemo li otvarati debatu treba li Ivana ići i preusmjeravati tuđi novac na nove ”destinacije”? Ja sam za Ivanu, nogometaše, rukometaše, košarkaše, tenisače i rekreaciju, plivanje. Dok ima razmijevanja. I davanja, ne otimanja.