KOLUMNA BROJ 70 // Prvi travanj izgubio je smisao: nema volje za vic // Ajmo reć da su nam dosadili likovi i tipovi koji stalno govore ajmo reć // Nekad je bila emisija Slikom na sliku, danas nam T-com isporučuje sliku bez slike, uz pretplatu // Objavljujem i fotografiju s intervencijom u prostoru, performans kako uljepšati grad
Čitav mi se utorak, 1. travanj, 1. april, sveo na jedan jedini bijedni pokušaj da preplašim bolju polovicu, ušavši naglo u kuhinju sa sprejem WD 40 jer ću, kobajagi, zasprejat kukca, žohara, živinu kako se kolokvijalno u mojem okruženju zovu muhe, komarci, hruštovi itd. Nisam bio dovoljno uvjerljiv.
Ismijan sam.
Prvoprilaska šala propala. Kao i ona da je kumica javila da je njeno unuče Fran dobio, bokče, gripu. Ne moš prevarit kad se kume dnevno čuju tri put po pola sata mobitelom, pa o gripi nije bilo ni spomena. Tek o tjednom dogovoru za kavu i provlačenju plastike u šparovima.
MRZI BLIŽNJEGA SVOGA
Mozgajući tako o mogućim smicalicama, ili, naprosto, vicevima uz taj dan šale, došao sam do zaključka da niti meni, a onda još manje građanima, uopće nije do vica, odnosno prvotravanjskih šala. Prošla nas volja. Živimo u gradiću punom sukoba, čudne međusobne mržnje, samo zato što nam je knjižica sa štambiljom kao potvrda plaćene članarine druge boje, a sve u namjeri da jedni druge rušimo, da preuzmemo vlast, kako bi nas onda drugi mogli rušiti i besramno pribijati na stup srama. Pa jasno da će se teško prebroditi ova kriza kad nema zajedništva. Samo ruši. Tko će gradit, to je naporno.
I usput me zabrinjava što neki likovi misle da su spas za ovaj grad i državu, a zapravo su velika dnevna davež.
Dečki, pazite, cipela vam je razvezana.
Uzalud: nose mokasinke.
Ne mogu ih proplašiti ni da pada kiša.
Nepromočivi su.
NOVE, AJMO REĆ, FORE U JEZIKU U HRVATA
Ima daveži i u drugim sferama života, ne samo u suženom (medijskom) prostoru našega maloga grada. Silovito se mijenja hrvatski jezik. Spremaju se tone i tone novih pravopisnih rječnika koje nitko ne čita. Uzbuna je na svim razinama, jer je Hrvatsku preplavila poštapalica svakog boljeg nogometnog trenera, radnika u kulturi, sportaša i športaša, političara ili ”političara”. Ova se poštapalica pojavljuje i u vrlo ozbiljnim temama o gospodarstvu, ali i nakon izgubljene nogometne utakmice, ili kad se kritizira gradski proračun bez konkretnog prijedloga kako bi trebalo. Politika i sport, a i kultura, znatno su nam ojačali fond riječi, jer čelnici, nižerangirani, bezveznjaci, polupismeni forumaši, svi, ajmo reć, rabe baš to: ajmo reć!
Ma kojeg vraga vi pozivate da ajmo svi skupa reć da je, recimo, stjecanje lažne diplome nevažno u odnosu na treći svjetski rat ili broj nezaposlenih. Pa to znamo. Ali da otpustimo ove s lažnim diplomama, oslobodila bi se radna mjesta diplomiranima, a mutikaše bi se ionako snašle, i zbog njih ne bi bilo nezaposlenih.
Kako što bi o sebi rekao u trećem licu jednine glavni falsifikator Vilijam, ili kako li se već zove: ”Vilijam će se, ajmo reć, snać”.
Definitivno me zasmetalo kad su u pregledu MAXtv Prve lige sjedili mladom Sušecu sa strane trener Hajduka i novinar Večernjaka. S obje bočne Sušecove strane rafalno se sipalo ”ajmo reć”. Mladi Sušec nije stigao ni zamucati, a već bi ga s boka pogodilo ”ajmo reć”. Neću reć’ negledljivo, već – neslušljivo. Ugasio sam ton i čekao da se pojavi blijedi izvještaj o Slavenu i Splitu. Svojim korektnim izjavama treneri Matić i Scoria zasjenili su novinarski izvještaj, koji ni riječi o sucima, kojih je bilo toliko iz Osijeka i okolice da je HŽ trebao osigurati posebni HNS-ekspres na relaciji Osijek – Koprivnica, da ljudi ne putuju rasipano, u rinfuzi, kad su već tako lijepo i logično delegirani iz istog kraja i grada. Logično, jer je glavni konkurent Slavenu Belupu za ispadanje, ajmo reć, Osijek. Pa treba komšija pomoć’ komšiji makar nekim nedosuđenim jedanaestercem, zaleđem, kontrafaulom. Slavonija sita, a Slaven prekobrojan.
O delegiranju, koje je ujedinilo koprivničku publiku u najboljem navijanju unazad nekoliko sezona, u emisiji ni riječi, a bome ni prijatelj Šupraha nije dobio na uvid sporne situacije u kojima je Slaven Belupo (možda) oštećen. Tako su Sušec i Šupraha miroljubivo završili emisiju, govoreći da je, eto, ajmo reć, sve u redu.
NEŠTO, AJMO REĆ, ŠTEKA KAD NAM T-COM ISPORUČUJE SLIKU BEZ SLIKE
Obožavam HT, T-com i njegove usluge. Najprije o e-mailu, gdje mi u SPAM bacaju tjedni jelovnik koji mi šalju iz našeg puba, pa mi bacaju pozive za izložbe fotografija, koji puta i pozive iz našeg muzeja. Jer su oni, ajmo reć, otkrili moguću masovnu pošiljku, koja njih jako smeta. Jer je previše adresanata dobilo poziv za izložbu u Hlebinama. Ili je previše gladnih, samaca i samica dobilo pubov jelovnik za lignje petkom. Zbog takvih usluga morao sam za ozbiljnije stvari otvoriti još dvije e-mail postaje, gdje mi, ajmo reć, stižu stvari koje bi na rečenoj adresi odbacili. Isto se događa kada se s mojih drugih adresa šalju pozivi za kolege na rukometne presice i tome slično. T-com čisti sve.
Dok sam tome još kako tako, ajmo reć, doskočio, uslugama MAXtv-a u proteklih desetak dana bio sam – uznemiren. Nema svatko televizor da bi gledao istočnjačke plači-serije, nekome treba i za posao. Zato se čovjek pretplati na sportski paket. Ali, kako li je štekalo. Onda se i ugasilo, pa je nekim sitnim slovima označeno da je problem u vezama.
Ma, ja mislim da je krivnja u bezvezama. Mislim da bez veze plaćamo pretplatu. Hoće li mi HT umanjiti tarifu za 30 posto, koliko sam, ajmo reć, zakinut u normalnom praćenju vijesti, filmova, sporta?
Je, hoće, ajmo reć, malo sutra. Morgen.
PLAKATI ZA – PLAKATI
Usprkos marljivim građanima ili malograđanima koji su se trudili da unište plakate koji su pozivali na skup i razgovor s gradonačelnicom i ostalima u Dom mladih, tribina je, čitam, održana.
A plakati koje su podrapali nekulturni, samo su slika provincije i dokaz da je premalo, ajmo reć, novca u kulturi. I obrazovanju.