Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) Mladen Pavković medijima je poslao „Otvoreno pismo svima koji su poginuli za Hrvatsku” pod naslovom „Bolje da ne vidite za što ste dali svoje živote”.
Pismo objavljujemo u cijelosti:
Vaša imena bit će zapisana “zlatnim slovima”, vas Republika Hrvatska nikada ne će zaboraviti, vi ste bili najbolji sinovi koje ima jedan narod, bez vas i vaše žrtve ne bi bilo ni slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države.
Tako su govorili i tako još danas govore o vama, Junacima hrvatskog Domovinskoga rata, koji počivate i spavate mirnim snom, na svim grobljima diljem Lijepe naše. Borili ste se iskreno i srcem protiv srpskog i inog agresora, domaćih izdajica, pripadnika zloglasne Jugoslavenske narodne armije (JNA). Kod kuća ste ostavljali djecu, žene, majke, očeve, braću, bližu i daljnju rodbinu. Domovina vam je te 1991. bila važnija čak i od njih koje ste najviše voljeli. Niste se plašili tenkova, topova ni četničkih zrakoplova, iako ste u ruci protiv takve sile uglavnom imali tek neke ostarjele puške. Svaki peti ili deseti nosio je šljem na glavi, a o pancirkama ste mogli samo sanjati. Nije vas smetala vrućina, nevrijeme, tuča, snijeg, glad ni žeđ, za vas je svaki dan bio isti. Znali ste da srpski fašizam mora biti poražen, ili ćemo svi ponovno, kao u Brozovo vrijeme, u masovne grobnice ili na Križne putove. Ležali ste danima u jarcima, pokraj cesta, iza nekog šumarka ili drveta, jer drugih zaklona od granata ili kiše okupatorskih metaka nije bilo. Tu i tamo javili ste se i svojima kod kuće.
Kad su pitali: kako je, vi ste uvijek govorili – dobro je!
A, danas, kako vam je danas? Nema vas već 23 godine. Puna su vas groblja. Dolaze vaši najmiliji. Zapale vam svijeću i – plaču. Da, na obljetnice vas se sjete i oni na vlasti. Polože jedan vijenac, zapale lampion – za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje. Nitko ne čita vaša imena. U školama djeca ne znaju tko je dao život da bi oni danas sretno živjeli u Hrvatskoj, u Europskoj uniji. Pretvorili su vas u brojeve. Pa, kažu: na memorijalnom groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru ima 938 bijelih križeva. A vama koji ste završili u nekim od 145 dosad otkrivenih masovnih grobnica također nisu napisali imena, već ste i vi samo brojevi. Kako vrijeme ide, neki kažu ostavimo se prošlosti i okrenimo budućnosti. A je li bi bilo budućnosti da nije bilo vas, poginulih, umrlih hrvatskih branitelja? O vama se ne snimaju ni igrani filmovi, kao što to rade Amerikanci, ali i drugi. Koliko je poginulih hrvatskih branitelja po čijim se imenima nazivaju škole, kulturne ustanove, ulice i trgovi? U Zagrebu, dragi moji, nema ni spomenika prvom hrvatskom predsjedniku, vojskovođi i pobjedniku hrvatskog Domovinskoga rata dr. Franji Tuđmanu. A pod vodstvom ovog časnog čovjeka vi ste krenuli u rat. Zahvaljujući vašoj krvi i vašoj žrtvi stvorena je Republika Hrvatska.
Sigurno se pitate, a kako žive moji? Sve teže. Preživljavaju. Svi zakoni su na vašoj i njihovoj strani. Ali…kad je to bilo kad ste pali? Za vaše najmilije, ali i za nas, kao da je bilo jučer. Gdje su i što rade vaša djeca? Završavaju škole i čekaju da što prije odu iz Hrvatske, jer nema posla. Tako kako je danas u Hrvatskoj nije bilo ni u vrijeme kad ste ginuli, od Vukovara, Škabrnje, Osijeka, Voćina, pa do Dubrovnika. Ljudi imaju Europsku uniju, ali nemaju za hranu i režije. Već je postalo normalno da susrećemo sirotinju da kopa po kontejnerima za smeće. Ali i da slušamo i gledamo o tajkunima koji su se enormno obogatili dok ste vi krvarili. Jeste li se za to borili, jeste li za to dali svoje živote? Sanjali ste Hrvatsku kao slobodnu i demokratsku. Vjerovali ste da će vašom žrtvom doći i kraj Udbašima, da se više ne će progoniti ljudi samo zbog toga što su voljeli i vole svoju Domovinu. I dok ste vi živjeli i ginuli za svoj san, oni su već tada stvarali svoju Hrvatsku. Vama metak, a njima imetak!
I dalje nas nazivaju ustašama, ekstremnim desničarima, pa čak i fašistima. I to oni koji su u vrijeme rata, kad je krv tekla potocima, i po Hrvatskoj plesali “Žikina kola”.
Vi im, i mrtvi, samo smetate.
Oni koji su ostali, koji su se uspjeli spasiti, ako su bili i na tzv. zapovjednoj dužnosti, uglavnom odgovaraju pred sudovima. Odgovaraju i zatvaraju ih jer su branili svoje. Neki, što neki, mnogobrojni naši prijatelji i suborci, njih, da ne povjerujete, čak oko tri tisuće krenulo je za vama – na groblje. Izvršili su suicid, jer nisu više mogli gledati svu tu nepravdu, tu zonu sumraka koja se nadvila na Hrvatskom za koju ste dali tolike živote. Vidjevši što se događa nakon svega što smo prošli, i motornom pilom odrezali su si vratove.
Gdje su njihova imena, a bili su i poput vas – prvi kad je trebalo?!
Na tisuće hrvatskih branitelja je u međuvremenu umrlo. Umrli su i brojni očevi i majke, od tuge i žalosti. Umiremo polako i mi, koji vas se sjećamo, koji smo bili uz vas.
Što ćemo se vraćati u prošlost, kad je pred nama – budućnost.
Bolje da ne vidite za što ste dali svoje živote.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)
