Tri godine prošle su otkako se proslavljeni olimpijac Michael Phelps utrkivao s velikom bijelom psinom. I ne, nije zaista bio u vodi sa životinjom koja bi ga u sekundi mogla rastrgati. Utrkivao se s digitalnom verzijom, odnosno vremenom koje je postavila. I koje Phelps nije uspio dostići, unatoč nevjerojatnom talentu i fizičkim predispozicijama, pa i monoperaji čija je upotreba znatno ubrzala njegovo ionako nevjerojatno plivanje.
Riječ je o peraji ručne izrade vrijednoj između 400 i 650 eura, temelju plivanja perajama koje dolazi iz porodice ronilačkih sportova, i koje je prema više izvora najbrži vodeni sport gleda li se oslanjanje na ljudsku snagu. Druga oznaka discipline je mono, dok su stereo zapravo utrke s dvije pojedinačne peraje. Izdvajanjem pozamašne svote novca na um bi vam moglo pasti pitanje – isplati li se toliko ulagati u sport koji je vrlo slabo praćen i gotovo nepoznat široj publici? Ako ste Alanna Štefanec, odnosno njezini roditelji koji financiranju sportske aktivnosti svojega djeteta, tada znate da se isplati.
– Bolje ići brže, a plivati kraće staze – kratko odgovara Alanna na pitanje zašto ne voli duge discipline.
Sa svega 14 godina, ova Podravka, inače članica Ronilačkog kluba Šoderica, nerijetko i za polovicu bazena iza sebe ostavlja i po deset godina starije konkurente. I to muške, seniore! Naime, u ronilačkim se sportovima – sačinjenim od brojnih disciplina, pri čemu Alanna ponajprije sudjeluje u utrkama na 25 i 50 metara apnea, 50 i 100 m mono, 50, 100 i 200 metara stereo – gleda ostvareno vrijeme, ne godište. Uzevši u obzir brzinu, primorana je natjecati se sa zrelijim, iskusnijim, ali ne nužno i boljim plivačima.
– Ne može toliko dugo gledati u pločice, Alanna je sprinter – objašnjava majka Kristina Nakić Štefanec.
“Izgrađivali smo svijest kako je sve u glavi, za pobjedu nije potrebna vrhunska oprema.”
S pomalo marginalnim svijetom ronilačkih sportova upoznali su se prije tri godine kada je Alanna, motivirana odlukom najbolje prijateljice, posjetila Gradske bazene Cerine gdje se održavao trening Šoderice. Stavimo li u okvir rezultate i postavljene rekorde, od čega je osam samo u 2019. godini, nevjerojatno zvuči činjenica da je gotovo odustala pred sami ulazak u vodu na premijernom treningu. Srećom, nije, jer je već šest tjedana kasnije osvojila prvu medalju, dok je danas osobito dominantna u apnea i 50 mono disciplinama gdje je 2,5 sekunde dijele od svjetskog juniorskog rekorda za natjecatelje do 17 godina. Napomenimo, Alanna je tek ulazna mlađa juniorka.
– Alanna jest brza, ali nema izgrađeno samopouzdanje. Jednostavno je premlada. Isprva joj je bilo teško jer su cijene opreme vrlo visoke. Imala je običnu monoperaju, pa se pitala kako će stići starije koji imaju profesionalne. Izgrađivali smo svijest kako je sve u glavi. Gledaš li ostale, znači da se bojiš. Kad će oni gledati tebe, znat ćeš da se boje. Kad je vidjela kako joj za pobjedu nije potrebna vrhunska oprema, krenuli su rezultati te smo stigli do trenutka u kojemu oni provjeravaju dolazi li Alanna na natjecanje – ispričala nam je majka.
Kako je oprezna konkurencija osvijestila Alanninu kvalitetu te je bilo sve teže rušiti visoko postavljenu ljestvicu, tako je valjalo početi s ozbiljnijim pristupom. Već se dugo u njihovu domu, neposredno nakon natjecanja, rade prave analize utrka koje Kristina obavezno snima – što, uostalom, možete vidjeti unutar teksta. Krenuli su spontano. Alanna je željela pronaći pukotine u svojima nastupima. Kako ići brže, pitala se, pa tako otada provjeravaju, primjerice, rad ruku ili, pak, je li skočila prva, druga ili posljednja.
Majka kontinuirano vodi i statistiku, uspoređujući rezultate svoje kćeri s hrvatskim i svjetskim rekordima. Objasnila nam je kako s isplivanom B normom može sudjelovati na europskim i svjetskim prvenstvima. Dohvati li A normu, Hrvatski ronilački savez ubacit će se s plaćanjem nastupa te uvrštavanjem u reprezentativni kadar.
– Taman nakon što je isplivala A normu i postala prva juniorka Hrvatske, iako ima 14 godina, došla je korona. Svjetskoga prvenstva za juniore ove godine nema, ali krajem srpnja i početkom kolovoza u Italiji bi se trebalo održati Europsko prvenstvo – pojasnila nam je Kristina, dodavši kako, bude li situacija nepogodna, neće riskirati te slati dijete u virusom vrlo pogođenu zemlju, ali će se svejedno polako pripremati.
Utrka u Rijeci, Alanna je u trećoj stazi!
“Nije bitno kakav će rezultat ostvariti. Pobjeda je sami nastup.”
Kristina napominje kako je žrtva velika, s čime se Alanna slaže. No, nije joj teško trenirati četiri puta tjedno nakon školskih obaveza. Zapravo, uživa. Osim kada se treninzi prebace na samu Šodericu koju zbog neugodne trave i velikih riba, ali i repetitivnih i pomalo dosadnih dugih isplivavanja, baš i ne voli. Zanimljivije joj je, ponavlja, u bazenu nadograđivati pojedinačne elemente poput skoka ili okreta, onoga što u prirodnom, jezerskom okruženju ne može činiti.
Kao dva najdraža rezultata izdvojila je prošlogodišnji nastup u Sisku gdje je na 50 metara s monoperajom srušila tri rekorda, kao i prvi rekord do kojega je stigla u utrci na 25 metara apnea, a koja je zaključena fotofinišem.
– Povede me trenutak, zaboravim na bol – uz smijeh govori samozatajna Alanna koju zbog specifičnosti stopala monoperaja nerijetko žulja.
Iako roditelji glasnom podrška ispraćaju svaki Alannin nastup, i dalje je riječ o individualnom sportu. Imate li loš dan, on je loš samo vama, vi nećete uspjeti, a nitko vas – kako to biva u momčadskim sportovima – neće “pokriti” svojom reakcijom. Time se psihološki aspekt nameće kao posebno važan.
– Nije bitno kakav će rezultat ostvariti. Pobjeda je sami nastup. Želim da zna kako moje srce kuca za nju, svi znaju da Alannina mama viče – govori Kristina, pogledavajući Alannu s vidnim ponosom te dodajući kako je škola ipak na prvome, uživanje u djetinjstvu na drugome, a izgradnja osobnosti na trećem mjestu.
Uz sve rečeno, ne čudi kako su Olimpijske igre, uspiju li se ronilački sportovi izboriti za svoje mjesto na njima, Alannin cilj. Možda će i ondje, kako je to bilo jednom prilikom, konkurenti – nesvjesni prisutnosti majke Kristine – govoriti da se moraju paziti one male u rozom skinu.
– Lijenosti nema, talent ima, ali potreban je velik trud. Na meni je da je usmjerim, ostalo je na njoj – zaključuje majka.