Samouvjeren, tako bismo jednom riječju opisali Jakova Jurića, za mjesec dana učenika osmoga razreda Osnovne škole Antun Nemčić Gostovinski. Razlog zašto smo odabrali baš tu riječ jest sigurnost kojom govori kako zna da zna, a da pritom u njegovu glasu ne čujete tračak hvalisanja niti primijetite imalo narcisoidnosti. Dapače, kada govori o ekipnim uspjesima, uvijek će ispred svojega imena istaknuti skupinu, grupu, ekipu, tim.
Ali, apsolutno je svjestan svojih kapaciteta i ponosan ostvarenim. Krenut ćemo redom i, pritom, vjerojatno nešto izostaviti. Ne namjerno, već zato što je popis poprilično dug. Recimo, svake godine osnovnoškolskog obrazovanja, od prvoga do sedmoga razreda, sudjelovao je na matematičkim natjecanjima. Redovito je prolazio gradsku i županijsku razinu, nakon čega slijedi državna na kojoj svega jednom nije bio u top deset u Hrvatskoj. Tri godine zaredom bio je treći iz informatike, a kako je kao sedmaš dobio fiziku i kemiju, nije propustio priliku okušati se i na tim poljima. Ne sumnjajte, i ovdje je došao do državnoga levela, s time da je iz fizike bio treći, premda je konkurencija uključivala i učenike osmoga razreda.
Nije dobar samo na prirodoslovnom području. Jakov, naime, rastura i engleski. Između ostaloga, u petome razredu stigao je do svjetskog HIPPO natjecanja u Veneciji te osvojio nevjerojatno treće mjesto.
Dok je tako s nama ispred ANG-a po glavi vrtio što je još ostvario, sjetio se i animiranog filma Prva ovca na Proximi B koji je napravio s prijateljima, uz mentorstvo učiteljice Senke Pintarić, a koji je primio nagradu publike na Dubrovačkom filmskom festivalu.
– U previše sam se stvari upustio – kaže, pričajući o izostanku boljeg rezultata na posljednjem natjecanju iz engleskog jezika.
Ocjene su trenutne, bitan je kontinuitet znanja, vjeruje tata Neven
Kada rezimirate – a, ponovimo, to nije sve – pomislite kako Jakov mora imati neku tajnu. Kako, pobogu, taj dečko pamti, ima li neki učenički eliksir koji mu omogućava skeniranje i trenutno memoriranje znanja? Razočarat ćemo vas, nema, barem ne nešto što biste samo tako mogli popiti, preuzeti i primijeniti.
– Nemam neki sustav. Treba uvijek biti zagrijan, učiti redovno, a ne odjednom naštrebati. K tome, brzo pamtim. Iako uglavnom imam sve petice, ne učim previše. Naravno, kada dođe natjecanje, onda stisnem – otkriva Jakov.
Strogo je odbio sliku koju možda upravo, dok ovo čitate, zamišljate. Jakov nije netko tko cijeli dan uči, ne izlazi iz sobe i kome, kao u filmovima, našalit ćemo se, smeta svjetlost. Ne, baš je daleko od toga jer dosta vremena provodi igrajući košarku i družeći se s prijateljima, kao i uz svima omiljeni gaming, odnosno videoigre.
– Bitan je kontinuitet znanja koji se stječe godinama, ne ocjena. Ocjena su trenutne, ništa ne znače. Postoje li rupe u znanje, vidjet će se kad-tad – dodaje tata.
Državni je prvak u bacanju vortexa
Zanimljivo, nije Jakov uspješan samo kada zagrije stolac. U ranim danima početka školovanja uhvatio se atletike i, zanimljivo, graničara. Točnije, s Atletskim klubom Koprivnica okitio se titulom ekipnog prvaka Hrvatske atletske lige Sjever. S razredom je, usto, dvostruki međunarodni prvak u graničaru, do čega su došli na Sportskim igrama mladih.
Ni tu nije kraj. Pojedinačno je oko vrata stavio hrpu medalja. Međutim, najveći individualni uspjeh ostvario je na Prvenstvu Hrvatske kada je u disciplini bacanja vortexa baš njegov izbačaj bio najdalji. Čini se da ima jaku ruku, ali i dobru tehniku u čemu ga je savjetovao buraz kao, također, nekadašnji bacač vortexa i kasnije koplja, koje i Jakov sada drži u rukama.
Već sada zna koji će fakultet upisati
Iako vode knjigovodstveni ured, tata Neven završio je strojarstvo, dok je mama Anita zgotovila Kemijsko-tehnološki fakultet. Dakle, Jakov je imao dobru polaznu točku u kontekstu područja koje ga zanima. Usto, odrastajući uz tri sestre i brata, neminovan je bio njihov utjecaj i oblikovanje.
– Prvo ću upisati matematičku Gimnaziju ovdje u Koprivnici, a zatim Fakultet elektrotehnike i računarstva – već sada Jakov zna odgovor na pitanje kuda krenuti nakon temeljnog obrazovanja, nešto što godinama muči brojne generacije.
Priznat će, međutim, kako mu teorija nije osobito draga. Nema volje bubati definicije, što se kaže – od riječi do riječi. Više je za problematske zadatke. Na tome tragu, ispričao nam je jednu priču.
– Fizika mi super ide. I sad, kao, javim se za odgovaranje. Mislim si: “Pitat će me računske zadatke, lako ću to riješiti.” Kad ono, pitao me teoriju, pa sam morao odgovarati za četiri – uz smijeh prisjeća se Jakov, dok tata dodaje kako ga je u klopku ulovio mentor Boris Tonc.
Kada smo već kod profesora, podrazumijeva se da Neven kao roditelj ima mišljenje o školi koju Jakov polazi, ali i obrazovnom sustavu općenito.
Nevena smo kao roditelja pitali što misli o školi koju Jakov polazi?
– Nije problem u školi, već u sustavu koji gleda grupu djece. Jako se malo vremena izdvaja za nadarene. Po meni, trebalo bi uočiti nadarene učenike, nebitno za koje područje, a potom ih usmjeravati. Nažalost, učitelji su opterećeni raznoraznim stvarima. Ako netko posveti vrijeme nadarenim učenicima, kao što je Jakovov mentor, koliko se to cijeni? Koliko će ijedan učitelj biti motiviran tako raditi? – pita se Neven.
Svestrani Jakov
Da je nadaren, svjedoče i pozivi valjda svih nastavnika koji su radili s Jakovom. Nema onoga tko ne bi htio da se baš on uhvati njihova predmeta i rasturi konkurenciju.
– Svestran sam, nastavnici iz svih predmeta pitaju me jesam li zainteresiran za natjecanje. U petome sam razredu htio sve, pa vidio da neće ići. Kasnije sam se opredijelio za prirodoslovne predmete – kaže Jakov.
Nikada mu nije nedostajalo motivacije. Sve je pred njega postavljene zadatke rješavao samostalno, bez poguranca, bez da mu se triput moralo ponoviti. Sa svime time na umu, jasno je zašto Neven i Anita ne brinu o njegovoj budućnosti.
– Sigurno će biti uspješan – zaključuje tata.
